NOVI ?IVOT JUSUFA, A. S.

SPASAVANJE JUSUFA IZ BUNARA

Nacin spasavanja Jusufa iz bunara saopcava se slijedecim ajetom:

I dode jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. “Muštuluk!” - viknu on - “evo jednog djecaka!” I oni su ga kao trgovacku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili. (Yusuf, 19)

I trenutak kada je Jusuf, a. s., bacen u bunar, a i trenutak kada je spasen iz bunara, zapravo su pre?ivljavanje dogadaja koji su odredeni u sudbini. Apsolutno je nemoguce da se desi nešto što nije odredeno u sudbini. Iz tog razloga, koja ce karavana doci nakon Jusufovog, a. s., bacanja u bunar, kuda se ona zaputila i kakvi su ljudi iz karavane cinjenice su koje su od strane Allaha, d?. š., odredene još prije Jusufovog rodenja, štaviše, mnogo ranije nego što je on uopce i stvoren. Vjernici koji su svjesni ove bitne cinjenice su zbog toga veoma pouzdani u Allaha, d?. š., naspram svega onoga što ih zadesi.

Na slikama se vide karavane koje se kreću prema Misiru (Egiptu). Što se tiče mape, na njoj je predstavljen put kretanja karavana tog vremena. Na slici u sredini predstavljene su karavanske vodonoše u trenutku izbavljanja Jusufa iz bunara.

Prema onome što se razumije iz navedenog ajeta, karavana, koja je Jusufa, a. s., pronašla i spasila iz bunara, je Jusufa, a. s., do?ivjela kao svojevrstan predmet trgovine, misleci da ce ga moci prodati. Pošto je u to vrijeme u Egiptu (Misiru) i okolini na snazi bio robovlasnicki sistem, ljudi su se bavili trgovinom roblja, a narocito su trgovali djecom. Upravo je to razlog što je vodonoša tra?io muštuluk od ostalih iz karavane. Iz tog razloga, sasvim je prirodno što su i prema Jusufu, a. s., imali trgovacke namjere. U nastavku ajeta se saopcava da mu nisu pridavali pa?nju i da su ga prodali za male pare:

I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su cekali da ga se oslobode. (Yusuf, 20)

Zapravo, veoma je mudro to što se desilo tako. Da su mu pridavali va?nost, da su znali da je bio jedan odabrani insan, da je pejgamber, mo?da bi mu htjeli nauditi, nanijeti zlo. Ili bi to, mo?da, uradili drugi nevjernici koji bi saznali za to. Što su ga, ne pridavajuci mu pa?nju, prodali kao roba, što su u njemu vdjeli materijalnu dobit bilo je daleko bolje za Jusufa, a. s.
Ovo je mudrost iz kazivanja o Jusufu, a. s. : kao svoj tradicional-ni stav, nevjernici poni?avaju vjernike, do?ivljavaju ih ništavnijim i neutjecajnijim naspram sebe, a za vjernike je, zapravo, to išaret povoda za velike dobrobiti.
Ovdje postoji još jedan moment koji privlaci pa?nju. Kao što je vec poznato, Jusuf, a. s., je bio pejgamber prepoznatljiv po svojoj izuzetnoj ljepoti. Medutim, kao što se vidi, kada je pao u ruke trgovaca robljem, ova njegova ljepota još nije skretala pozornost. Nisu, isto tako, uspjeli shvatiti ni to koliko je on jedan dragocjen insan. Oni su ga okarakterizirali samo kao “jedno dijete”. Znaci da je, kao izraz Svoje mudrosti i hajira, Allah, d?. š., tada sakrio njegovu ljepotu. To je jedan drugi vid Allahove pomoci, jedna druga Njegova zaštita nad Jusufom, a. s.
Jusuf, a. s., koji je pronaden od strane trgovaca robljem, je, prema kur’anskim saopcenjima, prodan jednom Misirliji. Ovo se na slijedeci nacin saopcava u Kur’anu:

I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, rece ?eni svojoj: “Ucini mu boravak prijatnim! Mo?e nam koristan biti, a mo?emo ga i posiniti!” I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naucismo ga tumacenju snova - a Allah cini šta hoce, ali vecina ljudi ne zna. (Yusuf, 21)

Uzimajuci Jusufa, a. s., pod zaštitu, korištenjem Misirlije koji ga je kupio, Allah, d?. š., je osigurao njegovo lijepo odgajanje i njegu. Nastanio ga je u Misiru. Kada je covjek koji ga je kupio Jusufa ostavljao u emanet svojoj ?eni, prema njemu je koristio jedan saosjecajan i merhametli stil, upozorio je na njegov prijatan boravak. Štaviše, nadao se koristi od Jusufa, a razmišljao je cak i o tome da ga posini. To je, zapravo, jedan dokaz Allahove pomoci, podrške i merhameta prema Jusufu. Kada je, prilikom bacanja u bunar, bio suocen sa nizom opasnosti, Allah, d?. š., ga je spasio i sklonio ga na jedno lijepo mjesto gdje ce biti spokojan, nastanio ga je u Misir. Sve su to Allahovi nimeti kojima je obdario Jusufa, a. s.

Na slikama se vide karavane koje se kreću prema Misiru (Egiptu). Što se tiče mape, na njoj je predstavljen put kretanja karavanGore lijevo: slika na kojoj je predstavljen Jusuf, a. s., u trenutku kada je prodat za nisku cijenu Gore desno: slika na kojoj je predstavljeno upošljavanje roblja tog perioda Pored: dokument o robovlasničkom sistemu koji je u tom periodu vladao Egiptoma tog vremena. Na slici u sredini predstavljene su karavanske vodonoše u trenutku izbavljanja Jusufa iz bunara.

Osim toga, dajuci Jusufu, a. s., jedno posebno znanje, Allah, d?. š., ga je poducio tumacenju snova. Nesumnjivo, to je jedna velika sposobnost, koju, kao nimet, Allah, d?. š., daje robovima koje on odabere, a, u isto vrijeme, i veliki dar. U vezi sa time Allah, d?. š., u Kur’anu ka?e slijedece:

On daruje znanje onome kome On hoce, a onaj kome je znanje darovano - darovan je blagom neizmjernim... (Al-Baqarah, 269)

I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode. (Yusuf, 20)

Dolje: ostaci pijace na kojoj se, u vrijeme Jusufa, a. s., trgovalo robljem Pored: kadar iz filma o Jusufu, a. s.: detalj u vezi sa trgovinom robljem.

KLEVETA KOJU JE DO?IVIO U PERIODU STASANJA

Jusuf, a. s., tako pocinje ?ivjeti kod ovog cijenjenog Misirlije. Pored poducavanja tumacenju snova, Allah, d?. š., ga je, kada je stasao, obdario i mudrošcu i znanjem. Pod mudrošcu (hukm) se podrazumijeva biti sudija, odlika donošenja odluke pravedno i u skladu sa Allahovom Knjigom. A znanje (ilm) je mo?da poznavanje Knjige, ili obaviještenost o biti znanja, za što mo?emo reci da predstavlja nalicje svega. (Allah, d?. š., je taj koji najbolje zna.) To je pokazatelj Allahovog, d?. š., odabiranja Jusufa, a. s., i nagradivanja njegove moralnosti. Ova cinjenica se na slijedeci nacin iznosi u Kur’anu:

I kad on stasa, Mi ga mudrošcu i znanjem obdarismo; tako Mi nagradujemo one koji dobra djela cine. (Yusuf, 22)

Umjetnička slika na kojoj je predstavljena žena egipatskog upravitelja koja je, kako to Kur’an navodi, “poželjela Jusufa”

Medutim, kada je Jusuf, a. s., stasao, ?ena u cijoj je kuci bio, odnosno ?ena covjeka koji ga je kupio, u kur’anskoj formulaciji, ‘‘bila ga je po?eljela’’. U tom smislu je nacinila sve pripreme: pozakljucala je sva vrata i nacinila jednu nemoralnu ponudu. Odgovor koji je ovdje dao Jusuf, a. s., izraz je uzornog ponašanja jednog cestitog vjernika. Prije svega, kao što se ka?e u Kur’anu, unatoc tome što je i on po?elio ?enu, pribjegao je Allahu, d?. š., od pocinjavanja jednog takvog zabranjenog (haram) akta, apsolutno se nije pribli?io jednom tako ru?nom djelu, koje je u oprecnosti sa Allahovim zadovoljstvom. Nakon toga je, opet, pokazao jedno lijepo i odano ponašanje; podsjetio je ?enu na njenog mu?a, da ga lijepo pazi i da ga je ucinio zadovoljnim. Tako je, takoder, naglasio da mu na taj nacin ne mo?e naciniti izdaju. Odmah nakon toga je, rijecima da nikada nece uspjeti onaj koji na dobro uzvraca zlim, naglasio da bi to bila jedna zla gesta. Sve to se na slijedeci nacin objašnjava u Kur’anu:

I poce ga na grijeh navoditi ona u cijoj je kuci bio, pa pozakljuca sva vrata i rece: “Hodi!” - “Sacuvaj Bo?e!” - uzviknu on - “vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim nece nikad uspjeti.” I ona je bila po?eljela njega, a i on bi nju po?elio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. (Yusuf, 23-24)

Kao što se razumije iz navedenih ajeta, Jusuf, a. s., je bio svjestan da je blud cin zabranjen od strane Allaha, d?. š. Zbog toga se nije pribli?io haramu i nastojao je pobjeci od ?ene. Formulacija ‘‘i on bi nju po?elio’’, koju je Allah, d?. š., koristio za Jusufa, a. s., poducava nas jednoj veoma bitnoj tajni kušnje: moguce je da vjernik nefsom osjeca ?elju za necime što je vjerom zabranjeno. Bitno je da se vjernik ne povinuje toj ?udnji i da poka?e volju za neprekoracivanjem granica koje je Allah, d?. š., uspostavio. Da nema po?uda nefsa, tada ni kušnje ne bi bilo.
Nastavak ovog slucaja se odvija na slijedeci nacin:

I njih dvoje prema vratima potrcaše - a ona razdera straga košulju njegovu - i mu?a njezina kraj vrata zatekoše. “Kakvu kaznu zaslu?uje onaj koji je htio ?eni tvojoj zlo uciniti” - rece ona - “ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?” (Yusuf, 25)

Na ovoj slici je predstavljen Jusufov čedni postupak na nemoralnu ponudu žene, koja sleđa vuče i cijepa njegovu košulju.

Nakon ovog slucaja, unatoc Jusufovom, a. s., krajnje cestitom odnosu i bje?anju od bluda, ?ena, obuzeta po?udom, a i srd?bom, baca klevetu na njega. Svome mu?u, koji je bio vezir, rekla je kako joj se Jusuf pribli?io sa lošim nakanama, štaviše, iznoseci dvije alternative, nevino ka?njavanje bacanjem u tamnicu ili bolnu kaznu, tra?ila je njegovo ka?njavanje. Ova slika je jasan pokazatelj da ?ena nije posjedovala strah od Gospodara i da je imala bezdušan karakter. Inace, najocitiji pokazatelj toga je cinjenica da je Jusufu nacinila jednu takvu nemoralnu ponudu. Medutim, bacanje klevete i insistiranje na njegovom nevinom ka?njavanju je, isto tako, jedan drugi dokaz njene bezdušnosti. Što se tice Jusufa, a. s., on je dao slijedeci odgovor:

“Ona je pokušala mene na grijeh navesti” - rece Jusuf. - “Ako je košulja njegova sprijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu” - primijeti jedan rodak njezin - “a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona la?e, a on govori istinu.” (Yusuf, 26-27)

U ovom slucaju, to što je ?ena Jusufovu košulju razderala straga, zapravo je poslu?ilo kao dokaz da je Jusuf, a. s., bje?ao prema vratima, a da je ?ena jurila za njim. I, kako stoji u saopcenju Kur’ana, dokazana je Jusufova cestitost:

I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, rece: “To je jedno od vaših lukavstava, vaša su lukavstva zaista velika! Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti tra?i oproštenje za grijeh svoj, jer si zaista htjela zgriješiti!” (Yusuf, 28-29)

Vezir je, pozivajuci se na svoju savjest, shvatio da je Jusuf, a. s., upravu, te je rekao da je to jedna smicalica njegove ?ene. Dijalozi koji se prenose u navedenim ajetima dokazi su da je, za razliku od svoje ?ene, vezir jedna savjesna osoba. Medutim, slucaj time nije okoncan. Slijed naknadnih zbivanja se u Kur’anu prenosi slijedecim rijecima:

I ?ene u gradu poceše govorkati: “Upravnikova ?ena navracala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako griješi.” (Yusuf, 30)

Kao što se vidi, vijesti o navedenom slucaju su se raširile medu ?enama u gradu. Skretanjem u ajetu pa?nje na ?ene, mo?da se ?eljela skrenuti pa?nja na ogovaranje ili spletkaroški karakter ?ena koje su prihvatile d?ahilijski moral. (Allah, d?. š., je taj koji najbolje zna.)
?ene u gradu su, nakon ovog dogadaja, medusobno pricale osudujuci vezirovu ?enu. Shvatile su da krivac nije Jusuf, a. s., vec upravo ona. Što se, pak, tice vezirove ?ene, ona je pocela osjecati neraspolo?enje od negativnih govorkanja u narodu. A osobe koje zanemare Allahovo zadovoljstvo, kojima je stalo do postizanja zadovoljstva ljudi boje se da u ocima naroda padnu na niske grane, strahuju od formiranja jednog negativnog imid?a o sebi. Jedan od dogadaja kojeg se najviše boje osobe ovakvog profila, koje ne strahuju od Allaha, d?. š., jeste saznanje drugih za nedjela koja su tajno pocinili. To je upravo stanje u kome se nalazila vezirova ?ena.
Kada je vezirova ?ena saznala da se prica o njoj, da je predmet traceva, pripremila je jedan scenario za ?ene koje to rade. Cilj joj je bio da, navodno, doka?e kako je opravdano to što ona ?eli uci u nemoralnu vezu sa Jusufom, a. s., pošto je, Jusuf, a. s., bio jedan izuzetno lijep mladic. Upravo, kada su ugledale ljepotu Jusufa, a. s., ostale ?ene su ostale zapanjene:

I kad ona cu za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po no? i rece: “Izadi pred njih!” A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: “Bo?e, Bo?e,” - uskliknuše - “ovo nije covjek, ovo je melek plemeniti!” (Yusuf, 31)

Kao što se vidi iz navedenog ajeta, Jusufova ljepota je ove ?ene podsjetila na Allaha, d?. š., i one su, naspram ove izuzetne ljepote, velicale Allaha, d?. š. Njegovu ljepotu su protumacile kao jednu nadljusku ljepotu, pa su cak ustvrdile da on nije covjek vec melek. Vratimo li se malo unazad, vidjet cemo da je u Jusufovom, a. s., djetinjstvu Allah, d?. š., njegovu ljepotu skrivao od drugih i na taj nacin štitio Jusufa. Medutim, kada je proteklo izvjesno vrijeme i kada je Jusuf sazrio, njegova ljepota je pocela privlaciti pa?nju. Nesumnjivo, u svakom od ovih detalja skrivene su veoma bitne mudrosti. U nastavku kazivanja se saopcava da su se dogadaji ovako razvijali:

“E to vam je onaj zbog koga ste me korile” - rece ona. “Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne ucini ono što od njega tra?im, bit ce, sigurno, u tamnicu bacen i poni?en.” (Yusuf, 32)

Kao što se vidi, ?ena je sasvim otvoreno priznala da je, zapravo, sama kriva i da se, štiteci svoju cednost, Jusuf odupro. Medutim, ona je u prisustvu mnogobrojnih svjedoka ponovila svoju nemoralnu ponudu; naredila je Jusufu da to uradi, a u slucaju da se odupre i ne posluša njene rijeci, zaprijetila mu je tamnicom i poni?enjem. Iz ovoga se razumije kako je vezirova ?ena bila okrutnog i paganskog karaktera. To je, nesumnjivo, jedna veoma neshvatljiva situacija. Vezirova ?ena ga je prisiljavala na grijeh vjerujuci mo?da u svoj polo?aj u Misiru, bogatstvo, a mo?da i to što je Jusuf bio njen rob. To je krajnje nemoralna ponuda, a vezirova ?ena je, bez ustezanja i pred kim, na ocigled sviju, ponovila tu ru?nu ponudu. U isto vrijeme, to je dokaz kako njenog ateizma, tako i hlabavosti ostalih ?ena u kontekstu ?ivljenja po nacelima hak (istinskog) dina. Jer, kako god vjernica apsolutno nece uci u grijeh, isto tako ona nece biti posmatrac jedne ovakve nemoralnosti. Štaviše, ove ?ene, o kojima se govori u aktualnom kazivanju, ne suprotstavljaju se prijetnjama vezirove ?ene i zatvaraju oci pred njenom nemoralnošcu.
U Kur’anu se, osim toga, navodi da se, unatoc tome što je vidio dokaze, vezir nije usprotivio Jusufovom bacanju u tamnicu, a u isto vrijeme i da je njegova ?ena zatvorila oci na Jusufov višegodišnji boravak u tamnici. Kao što se vidi i iz navedenog primjera, nevjernici uvijek zauzimaju mjesto pored svojih istomišljenika, posmatraci su i necujni prilikom pravljenja smicalica. Upravo se, prethodnom ajetu vidi da su i gradske ?ene bile ortakinje u klopci i da su se oprijedile za šutnju. Štaviše, iako je vezirova ?ena priznala svoju krivicu, one se nisu zalagale za Jusufa, a. s., posmatrale su bacanje u tamnicu jednog krajnje moralnog insana, koji nije imao apsolutno nikakve krivice.
Drugi moment, koji u ovom kontekstu skrece posebnu pozornost, je Jusufova, a. s., predanost. Naspram ovakve situacije u kojoj se našao, on se odmah priklonio Allahu, d?. š., i, jednim krajnje iskrenim otvaranjem svojih misli, zatra?io pomoc od Njega. U Jusufovom, a. s., nastupu preovladava jedna velika iskrenost i bogobojaznost:

“Gospodaru moj,” - zavapi on - “dra?a mi je tamnica od ovoga na što me one navracaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati.” I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve cuje i zna. (Yusuf, 33-34)

Nesumnjivo, najpozorniji element iz ovog dijela kazivanja je naklonost ?ena ka lukavstvima. Da, narocito u pitanjima ovog tipa, vjernici moraju biti oprezni prema ?enama nevjernicama, i to je takoder, jedna od pouka ovog kazivanja. Zato što ne posjeduju osjecaj za halal i haram i što su neosjetljive prema Allahovim ogranicenjima, iz razlicitih pobuda – ponekad da bi zadovoljile svoje samoljublje, ponekad iz slabosti prema svojim strastima, a ponekad da bi vjernicima priredile probleme i nevolje – one se usuduju na pripremanje ovakvih zamki prema vjernicima muškar-cima. Medutim, moramo naglasiti i to da se ovdje ne misli na sve ?ene, vec samo na one neupucene, koje ne posjeduju strah od Allaha, d?. š.

JUSUFOVO, A. S.,NEDU?NO BACANJE U TAMNICU

Kao što smo objasnili na prethodnim stranicama, vezirova ?ena je pred ostalim ?enama priznala da je, zapravo, ona ta koja ?eli imati Jusufa, a da se on odupirao tome. I vezir je bio istog mišljenja, svoju ?enu je podsjetio da Allaha, d?. š., moli za oprost, pošto je bila od onih koji cine grijeh. Dakle, svi oni koji su bili svjedoci ili culi za ovaj slucaj su, zapravo, znali da je Jusuf, a. s., nedu?an, da je ?ena napravila zamku. Ali, unatoc svemu, donijeli su jednu nesavjesnu odluku i Jusufa, a. s., bacili u tamnicu:

Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedu?an, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu. (Yusuf, 35)

Iako su svi dokazi upućivali na njegovu nevinost, Jusuf, a. s., je dugi niz godina proveo u tamnici. Na slici je predstavljen detalj iz egipatske tamnice toga perioda.

U ovom momentu najpozornija osobenost je da su u stanju nedu?nog covjek baciti u tamnicu. Iz ovoga se razumije da je u društvu u kome se dogodio aktualni slucaj gospodario jedan neodr?iv sistem koji je štitio ne onoga koje je upravu, vec onoga ko je mocniji. Štaviše, aktualni slucaj pokazuje da su imali jedam pravni sistem, kojeg su, po ?elji, mogli koristiti u skladu sa svojim interesima, u kome su covjeka mogli baciti u tamnicu iako je bio nedu?an i iako su svi dokazi išli u prilog njegove nevinosti.
U biti, to je jedan nepromjenjljivi zakon Allaha, d?. š.: nevjernici neizostavno ?ele vjernike, a narocito Allahove poslanike, baciti u tamnicu ili ih onemoguciti. Isto to dešavalo se i u vrijeme Muhammeda, a. s. O ovoj cinjenici nas Allah, d?. š., izvještava slijedecim rijecima:

I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije. (Al-Anfal, 30)

Kao što se vidi, ova situacija, kojoj su u svim vremenima i u svim periodima bili izlo?eni muslimani i Allahovi poslanici, manifestirana je i na Jusufu, a. s. Da Jusuf, a. s., nije bio vjernik i da je bio jedan od onih koji se povinjavaju njihovim degeneriranim sistemima i poimanju morala, tada se prema njemu ne bi izra?avao ovakav neprijateljski stav; kada bi i pocinio neko nedjelo, bilo bi zanemareno. Medutim, to što je bio jedan iskreni vjernik i što je Allahovo zadovoljstvo, naredbe i zabrane dr?ao iznad svega ostaloga, bilo je povod nevjernickom neprijateljstvu prema njemu. Kao što se saopcava u nizu kur’anskih ajeta, nevjernici su prema iskrenim vjernicima uvijek gajili slicno neprijateljstvo.
Kao što Jusufovo, a. s., ovakvo nevino bacanje u tamnicu pokazuje da je u to vrijeme u Misiru postojao jedan nepravedni sistem, isto tako to upozorava na cinjenicu da je u zajednici preovladavala jedna moralna degeneracija.

“ALLAH JE GOSPODAR SVIH SPLETKI”

Dogadaji koje smo do sada iznijeli prividno se mogu procijeniti kao ‘‘nedace’’ koje su zadesile Jusufa, a. s. Medutim, pogleda li se pozadina tih dogadanja, vidjet ce se da je Allah, d?. š., Taj koji je sve to organizirao . Kao što smo i prije naglasili, ovi dogadaji su dio Jusufove propisane sudbine i svi oni su za njega krajnje hajirli. Upravo, onaj ko pre?ivi iskušenje, kao što je nedu?no bacanje u tamnicu, i ko u takvim uvjetima ostane insan koji se oslanja na Allaha, d?. š., i koji Mu je odan, znaci da posjeduje bogobojaznost. A da ce ovakva osoba zaslu?iti Allahovu ljubav i zadavoljstvo - sasvim je ocito. Iz tog razloga, Jusufovo bacanje u tamnicu, sa njegovog aspekta, nije zlo ili nedaca, vec, naprotiv, hajir i dobrota.
U ovom kazivanju se, osim toga, skrece pa?nja i na to da, medusobnim udru?ivanjem, nevjernici ili munafici kuju spletke protiv vjernika. Medutim, ti insani, kao što smo i ranije istakli, nikada ne mogu nauditi vjernicima. Kod Allaha, d?. š., postoji jedna spletka koja je odgovor na sva njihova spletkarenja. A dok ti ljudi kuju svoje spletke, Allah, d?. š., cuje i vidi sve njihove govore, odluke i sve ono na što pomisle, i to do u najsitnije detalje. Štaviše, milionima godina prije no što ce i doci na svijet, u njihovoj sudbini je odredeno da ce oni plesti spletke mu’minima. A, opet u njihovoj sudbini, Allah, d?. š., je odredio i dogadaje kojima ce osujetiti njihova spletkarenja. Prema tome, svaka spletka skovana protiv vjernika, zapravo, u samom pocetku nastaje kao osujecena. Ovu tajnu Allah, d?. š., saopcava na slijedeci nacin:
Spletke su pleli i oni prije njih, samo, Allah je Gospodar svih spletki; On zna šta svako zaslu?uje. A nevjernici ce sigurno saznati koga ceka najljepše boravište. (Ar-R’ad, 42)

I oni lukavstva svoja pletu, a Allah zna za lukavstva njihova, samo što lukavstva njihova ne mogu brda pokrenuti. Nemoj ni pomisliti da Allah nece odr?ati obecanje Svoje poslanicima Svojim - Allah je, uistinu, silan i strog. (Ibrahim, 46-47)

Zato, kada se vjernici suoce sa dogadajima slicnim ovima, oni se oslanjaju na Allaha, d?. š., uzdaju se u Njega i znaju da je ta spletka, zapravo, osujecena. Iz tog razloga, koliko god spletka bila ?estoka, oni su krajnje smireni i uzdr?ani. A to proistice iz njihove vjere u Allaha, d?. š., i Njegove ajete. To je, u isto vrijeme, tajna svojstvena vjernicima. Što se tice nevjernika, onih koji vode ?ivot daleko od vjere, sasvim je nemoguce da oni posjeduju jedno takvo, spokojno duhovno stanje.