JUSUFOVO, A. S., DJETINJSTVO

SAN KOJI JE USNIO U DJETINJSTVU

Još dok je bio dijete, Jusuf, a. s., je sanjao jedan san, a za njegovo tumacenje se obratio ocu. Njegov otac, Jakub, a. s., je protumacio san i obradovao ga lijepim vijestima. Medutim, uporedo sa time, upozorio ga je da svoj san ne prica ostaloj braci. Ovaj slucaj se u Kur’anu spominje na slijedeci nacin:

Jusuf, a. s., je sanjao kako mu se klanjaju jedanaest zvijezda, Sunce i Mjesec. Pored: slika koja simbolizira taj san.

Kada Jusuf rece ocu svome: “O oce moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše”, on rece: “O sinko moj, ne kazuj svoga sna braci svojoj, da ti ne ucine kakvu pakost, šejtan je doista covjeku otvoreni neprijatelj. I eto tako, Gospodar tvoj ce tebe odabrati, i tumacenju snova te nauciti, i milošcu Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. - Gospodar tvoj, doista, sva zna i mudar je.” (Yusuf, 4-6)

Razlog zbog kojeg ga je, kada je ocu ispricao san, otac upozorio da san ne prica braci bilo je ponašanje njegove brace, koje nije davalo povjerenje. Zbog toga što je bio ucen i oštrouman covjek, Jakub, a. s., je bio svjestan karaktera svojih sinova, koji su bili strukture podesne za izazivanje intriga i pakosti. Zato što ih je veoma dobro poznavao, pretpostavljao je da bi oni Jusufu, a. s., mogli napraviti i odredenu smicalicu. Iz tog razloga je Jakub, a. s., skrenuo pažnju na šejtanski dušmanluk i Jusufa, a. s., savjetovao na opreznost.
Pouka koju treba izvuci iz ovog kazivanja je da, naspram osoba intrigantnog i munafickog karaktera, koji su hlabavi u vjeri, musli-mani trebaju biti oprezni i da lijepe vijesti u vezi sa muslimanima ne trebaju pricati ovakvim ljudima, pošto blagodati koje steknu vjernici, njihovo napredovanje, jacanje, postizanje dobrih pozicija raduje iskrene vjernike, ali one sa pakošcu u srcu, ljude sa muna-fickim karakterom cini veoma uznemirenim. Zato što ne žele dobro-bit vjere i vjernika, ovakvi ljudi žele sprijeciti njihovo napredovanje i, u tom smislu, spremni su cak i na saradnju sa onima koji su otvoreni neprijatelji vjernika i vjere. O ovom stanju osoba sa muna-fickim karakterom Allah, dž. š., nas obavještava u slijedecem ajetu:

Ako postigneš uspjeh, to ih ogorci; a kad te pogodi nesreca, oni govore: “Mi smo i ranije bili oprezni - i odlaze veseli. (At-Tawba, 50)

Zato, prije no što se oni ne realiziraju, lijepi i hajirli dogadaji u vezi sa muslimanima se ne bi trebali pricati osobama ovakvog profila i naspram njih bi se trebalo ponašati s oprezom. Upozorenje koje je Jusufu, a. s., uputio njegov otac ocit je primjer toga.

KLOPKA KOJU SU JUSUFU,A. S., POSTAVILA NJEGOVA BRACA

Jakub, a. s., je bio upravu upozorenjem Jusufa, a. s., pošto su ostali sinovi, zbog njega, bili ljubomorni na Jusufa i mladeg brata. Ta ljubomora je u njima bila toliko jaka da ih je dovela do pripremanja klopke za Jusufa, a. s. To je, pak, jedan drugi pokazatelj da su Jusufova, a. s., braca bila daleko od islamske etike i da nisu manifestirali karakter vjernika. Ova klopka koju su oni pripremili i ono što su cinili Jusufu, a. s., u Kur’anu se istice na slijedeci nacin:

Kada oni rekoše: “Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je citava skupina. Naš otac, zaista, ocito griješi. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite - otac vaš ce se vama okrenuti, i poslije toga cete dobri ljudi biti.” (Yusuf, 8-9)

Slika na kojoj su predstavljeni Jakub, a. s., i njegova djeca. Ljubomora je najveći razlog zbog kojeg su Jusufova braća pripremala zamke za Jusufa, a. s. Ubjeđenje da njihov otac više voli Jusufa nego njih, prouzročilo je veliku ljubomoru kod braće.

Kao što se jasno vidi iz navedenih ajeta, najveci faktor koji je bracu ponukao na pripremanje klopke za Jusufa, a. s., bila je ljubomora. Njihovo ubjedenje da otac mnogo više voli Jusufa i mladeg brata nego njih tjeralo ih je u tu ljubomoru. Htjeli su ljubav koja ce biti usmjerena samo ka njima; zbog toga što su brojcano bili nadmocniji i što su se medusobno podržavali, mislili su da zaslužuju više ljubavi.
To je, naravno, jedna sasvim iskrivljena logika, pošto je, prema Kur’anu, jedino bogobojaznost mjerilo ljubavi medu vjernicima. Sasvim je prirodno da vjernici najviše vole onoga ko je u bogobojaznosti nadmocniji, ko se više boji Allaha, dž. š., i onoga ko na najpedantniji nacin pazi na Njegove granice, onoga ko pokazuje najuzorniju etiku. To su mjerila prema kojima vjernici iskazuju svoju ljubav. Jasno je da je i Jakub, a. s., uzeo to kao mjerilo u usmjeravanju svoje ljubavi prema sinovima. Zato što je Jusuf, a. s., bio daleko bogobojazniji i uzornije etike od ostalih sinova, u tom slucaju sasvim je prirodno da je najviše volio njega. Medutim, zbog toga što Jusufova braca nisu posjedovala takav pristup, oni nisu mogli ni shvatiti ljubav njihovog oca prema Jusufu i mladem bratu. To je, isto tako, jedan bitan pokazatelj njihovih karaktera, koji su daleko od vjere.
Isto tako, druga njihova pozorna strana je nepristojan odnos kojeg su zauzimali prema ocu. Unatoc tome što je njihov otac bio odabrani pejgamber, što je posjedovao izuzetno znanje i poimanje, tvrdili su da, zbog svoje ljubavi prema Jusufu i njegovom bratu, njihov otac ‘‘ocito griješi’’. A to što su prema pejgamberu koristili jedan takav smio nastup pokazatelj je slabosti njihovog imana. Medutim, za shvatanje da su imali slab iman i da su bili dvolicnog karaktera postoji jedan jaci dokaz: njihova namjera da ubiju Jusufa, a. s. Sasvim je ocito da se u jedno ovakvo djelo nece usuditi, da to nece cak ni pomisliti osoba koja se boji Allaha, dž. š., koja vjeruje u polaganje racuna na Ahiretu i koja je svjesna da je Allah, dž. š., uvijek vidi i cuje. Medutim, da bi pridobili ocevu ljubav, ili da bi zadovoljili osjecaj licne ljubomore, ove osobe su rješenje pronašli u ubistvu Jusufa, a. s., ili da ga, pak, ostave na nekom pustom mjestu.
Ubistvo je inace haram, medutim, ostavljanje i napuštanje maloljetnog djeteta je takoder jedan krajnje necovjecan postupak. Sasvim je ocito da oni koji se mogu usuditi na nešto takvo ne posjeduju osjecaj humanosti i merhameta. Kao što se vidi, Jusufova, a. s., braca su bili nemilosrdni i bezdušni.
Štaviše, i logicko rasudivanje im je bilo veoma iskrivljeno. Jusufu ce naciniti takvo zvjerstvo, i nakon zapadanja u haram misle da ce još uvijek biti “dobri ljudi”. Razumljivo je da se neko, ako se, nakon pocinjenog grijeha, iskreno pokaje Allahu, dž. š., može nadati oprostu i da bude od dobrih. Medutim, oni su, sasvim svjesni neispravnosti svog djela, planirali prvo pociniti to, a potom opet biti od dobrih ljudi. Upravo je to zaseban dokaz da oni nisu imali karakter vjernika i sposobnost zdravog rasudivanja.
U nastavku ajeta se vidi da je u najpresudnijem trenutku Allah, dž. š., pomogao Jusufu, a. s., i da je, umjesto ubistva, jednog od njih nadahnuo idejom bacanja u bunara:

Jedan od njih rece: “Ako baš hocete nešto uciniti, onda Jusufa ne ubijte, vec ga na dno nekog bunara bacite, uzet ce ga kakva karavana.” (Yusuf, 10)

Slika na kojoj su također predstavljena braća Jusufa, a. s. Ljubomora koju su oni osjećali prema Jusufu bila je toliko silna da su ga, unatoč tome što je bio dijete, bezdušno bacili u bunar.

Kao što se vidi, bilo kakve da su planove kovali u vezi sa Jusu-fom, bilo kakve da su klopke smišljali, Jusuf, a. s., je, zapravo, preživljavao sudbinu koju je za njega odredio Allah, dž. š. Niko ne može izaci izvan granica sudbine koja mu je propisana. Mnogo prije no što se Jusuf, a. s., i rodio, Allah, dž. š., mu je propisao ovu sudbinu, a Jusuf, a. s., je to tako proživio.
U meduvremenu, potrebno je podsjetiti na još jednu cinjenicu: onaj što je sprijecio smrt Jusufa, a. s., onaj što mu je osigurao život iznoseci ideju o bacanju u bunar, nije bio njegov brat, vec Allah, dž. š. Da Allah, dž. š., to nije htio, njegov brat ne bi mogao smisliti i predložiti ideju o bacanju u bunar. Medutim, u Jusufovoj sudbini postojalo je prvo planiranje o ubistvu, a potom odustajanje i bacanje u bunar. Zato je njegov brat došao sa tom idejom. Inace, apsolutno nije u pitanju promjena sudbine, kako se to u narodu pogrešno vjeruje. Sudbina Jusufa, a. s., je odredena sa svim ovim detaljima. A njegovo neubijanje od strane brace, jedan je njihov pokvaren plan. Medutim, Allah, dž. š., je, isto tako, taj ko je u samom pocetku taj plan iskvarenim stvorio.
Upravo, Allah, dž. š., je ovaj plan, u vidu sna, saopcio Jusufu, a. s., dok je on još bio dijete. A život Jusufa, a. s., odvijao se na nacin potvrdivanja ovog sna kojeg mu je saopcio Allah, dž. š. Odredene Svoje robove Allah, dž. š., na ovaj nacin ponekad obavještava o gajbu. Putem sna je Allah, dž. š., i Muhammeda, a. s., obavijestio da ce osvojiti Mekku i da ce, zajedno sa vjernicima, bezbjedno obaviti hadž. U ajetu koji govori o tome kaže se slijedece:

Allah ce obistiniti san Poslanika Svoga da cete, sigurno, u Casni hram uci sigurni - ako Allah bude htio - neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, nedavnu pobjedu dao. (Al-Fath, 27)

Tajna Allahovog saopcavanja buducih dogadaja i realizacija tih dogadaja baš na takav nacin je da je sve ono što je za nas buduce (gajb) kod Allaha, dž. š., vec odavno odredeno, da se desilo i da se vec okoncalo. Gajb postoji za covjeka. Što se tice Allaha, dž. š., koji je lišen vremena i mjesta, On je Tvorac svega i Sveznajuci. Sve vrijeme i cijelu povijest stvorio je samo kao jedan tren.
Ova cinjenica se treba imati u vidu prilikom analiziranja onoga što je, u nastavku kazivanja, doživljavao Jusuf, a. s. Sve ono doživljeno dešava se na nacin kako to Allah, dž. š., želi. I u svemu što se dešava postoje ljepote i hajir za vjernike. Nakon svake preživljene nevolje, u kojoj se pokazao sabur, Allah, dž. š., na dunjaluku daje radost i milosrde, a na Ahiretu sevap i nagradu. Prema tome, dogadaji koji svana izgledaju kao ‘‘zlo’’, kao što je porobljavanje, tamnicenje, biti oklevetan, za vjernike bivaju pojedinacno hajri.

PODLI PLANOVI JUSUFOVE, A. S., BRACE

Jusufova braća pored bunara u koji su bacili Jusufa. Dok su ga bacali u mračne dubine, oni nisu bili svjesni sudbine koja ih je očekivala premda se sve odvijalo prema sudbini koju je Allah, dž. š., odredio.

Allah, dž. š., u Kur’anu saopcava da su Jusufova, a. s., braca medusobno pripremili podli plan protiv Jusufa, a. s., i da su se dali na realizaciju toga. Da bi proveli svoj plan, prvo su od oca zatražili dozvolu da pošalje Jusufa sa njima, a zato što su znali da im ne vjeruje, nastojali su ga ubijediti:

“O oce naš,” - rekoše oni - “zašto sumnjaš u naša osjecanja prema Jusufu. Mi mu doista želimo dobro. Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi cemo ga, sigurno, cuvati.” (Yusuf, 11-12)

Kao što se vidi iz formulacije ajeta, njihov otac je bio nevoljan o pitanju slanja Jusufa, a, štaviše, kod njih je stvorio osjecaj da im ne vjeruje da su oni odmah krenuli u odbranu. Zapravo, iznijeli su da žele dobro Jusufu. A to što su, dok su planirali ubiti Jusufa ili ga baciti u dubine bunara, tako ravnodušno uspijevali iznositi laž, dokaz je da ljudi munafickog karaktera sasvim jednostavno iznose laž. Upravo, njihove laži su se nastavile; rekli su ocu da Jusufa žele povesti da se on zabavi i razonodi. Štaviše, obecali su da ce ga oni sigurno cuvati i štititi.
Drugi moment na koji ovdje treba obratiti pažnju je stalno nastojanje ljudi munafickog karaktera da se prikažu dobronamjernicima. To što su govorili da Jusufu žele dobro i nastojanje da ostave utisak kao da misle na njegovo spokojstvo, jedna je karakteristika njihovog lukavog karaktera. Medutim, zbog toga što je Jakub, a. s., bio veoma dovitljiv i pronicljiv insan, uspio je jednostavno uociti njihov nepovjerljivi karakter:

“Bit ce mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili” - rece Jakub. “Kako ce ga vuk pojesti, a nas ovoliko!” - rekoše oni - “mi bismo tada doista bili izgubljeni.” (Yusuf, 13-14)

Jakub, a. s., je iznio ovu nepovjerljivost zato što nije vjerovao svojim sinovima i zato što je pretpostavio da ce nauditi Jusufu. Pretpostavio je da ce naciniti zlo Jusufu i da ce se nakon toga pred njim pojaviti sa jednim lažnim izgovorom. Oni su se kategoricno usprotivili toj ideji, te oca nastojali ubijediti u to da se tako nešto nece desiti. A to je metod kome munafici pribjegavaju kada bivaju prikliješteni od strane drugih. Upravo, u nastavku kazivanja postaje ocito da nisu bili iskreni u onome što su obecali:

Na ovoj slici su predstavljena Jusufova braća u trenutku dok su svome ocu, Jakubu, a. s., saopćavali da je Jusufa pojeo vuk. U njihovim rukama se vidi košulja koju su oni navodili kao dokaz svojih tvrdnji.

I uvece dodoše ocu svome placuci. “O oce naš,” - rekoše - “bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam neceš vjerovati, iako istinu govorimo.” (Yusuf, 16-17)

Kao što se vidi, u potpunosti se desilo onako kako je to Jakub, a. s., i predvidio. Ponašanje brace Jusufove bilo je u obliku koji je potvrdivao opravdanost sumnje koju je njihov otac, Jakub, a. s., gajio prema njima. To što su došli placuci sasvim ocito pokazuje iskvarenosti njihovog ponašanja. Jedan ovakav bespomocni stav ponašanje je kojem vjernik ne pribjegava. Zato što znaju da u svemu postoji neka mudrost i hajir, bilo šta da ih zadesi, vjernici ne padaju u stanje slabosti kao što su plac i jadikovanje.
Štaviše, plac Jusufove brace bio je plac one vrste koji je vidljiv kod insana munafickog karaktera. Raditi na ubjedivanju suprotne strane korištenjem suza kao oružje jedan je od podlih metoda munafika. Na taj nacin nastoje izazvati sažaljenje prema sebi i prikazati se bespomocnim. Unatoc tome što su nepovjerljive osobe, oni rade na tome da ostave dojam povjerljivosti. To je nepromjenjljiva odlika munafika bez obzira u kom vremenu živjeli. Upravo, i Jusufova braca nisu osjetili nikakvu grižu savjesti dok su malo dijete bacali u dubine bunara, ali kada je došlo vrijeme polaganja racuna, oni se tada placuci pojavljuju pred ocem. A sasvim je ocito da su plakali neiskreno, samo zato što je tako iziskivala situacija u kojoj su se nalazili.

Kadar iz filma o Jusufu, a. s., na kome se vide braća koja su se nastojala prikazati kao povjerljivi sa Jusufovom košuljom koju poprskali krvlju.

Obrati li se pažnja na laž koju su smislili o Jusufu, a. s., to je, isto tako, zabrinutost koju je izrazio Jakub, a. s. Njegovi sinovi su se pojavili sa istim izgovorom kao što je on rekao. Ova situacija je povod za veoma bitno iskustvo vjernika. Obrati li se pažnja, Jakub, a. s., je u svom prethodnom govoru sasvim jasno izrazio svoju zabrinutost, rekao je da se boji da Jusufa vuk ne pojede. Njegovi sinovi munafickog karaktera iskoristili su ovu njegovu zebnju; nakon što su Jusufa bacili u bunar, ocu su rekli istu tu laž. Tako su mislili da ce im otac povjerovati. Pouku koju bi iz ovog kazivanja trebali uzeti vjernici je da pred osobama munafickog karaktera ne bi smjeli iznositi svoje iskrene zabrinutosti i zebnje pošto bi, kao što se to vidi u ovom kur’anskom primjeru, te rijeci iskrenosti munafici mogli koristiti protiv njih samih.
Kao što se razumije iz nastavka ajeta, i oni su, zapravo, isto tako bili svjesni da im otac ne vjeruje. Ova situacija je psihologija koja je svojstvena svim munaficima, a ne samo braci Jusufa, a. s.: oni što vjernicima prave smicalice stalno su obuzeti jednim osjecajem krivnje. Na pamet im veoma cesto padaju njihova zlodjela, oni to, štaviše, i rijecima izražavaju. Nepovjerenje prema njima sasvim jasno iznose i izrazom kome nece pribjeci normalan insan, kao što je “neceš mi vjerovati, ali istina je”. To, opet, proistice iz cinjenice što oni ne mogu pokazati etiku i karakter vjernika. Ovaj izvještacen i preuvelican govor munafika Allah, dž. š., u Kur’anu saopcava slijedecim primjerom:

Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, doista, Allahov poslanik!” - I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci. Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvracaju. Ružno je, doista, kako postupaju! (Al-Munafikun, 1-2)

Kao što se vidi, ‘‘skrivanjem iza svojih zakletvi’’, odnosno zaklinjanjem iznoseci laž, munafici time nastoje izgraditi svojevrsni zaštitni mehanizam. Vjernici inace medusobno vjeruju u svoje rijeci, apsolutno ne osjecaju sumnju. Što se tice munafika, oni, iako misle da su prevarili vjernike, nikako ne mogu naškoditi vjernicima. Ovo njihovo stanje Allah, dž. š., saopcava na slijedeci nacin:

Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!”- a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajuci, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povecava; njih ceka bolna patnja zato što lažu. (Al-Baqarah, 8-10)

LAŽNI DOKAZI BRACE JUSUFA, A. S.

Zapravo, i Jusufova braca su, takoder, svjesna da nisu uvjerljivi. Zato su proizveli jedan lažni dokaz za koga su mislili da ce ih uciniti uvjerljivim. Svome ocu su donijeli okrvavljenu Jusufovu košulju, nastojali su stvoriti utisak da je on doista umro.
Ovaj slucaj je, isto tako, jedno upozorenje na to da su, proizvod-njom lažnih dokaza, osobe koje vjernicima prave smicalice u stanju pripremiti zavjeru. Treba se cuvati ovog metoda, biti svjestan i, u skladu sa kur’anskom odredbom: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten covjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite...” (Al-Hudžurat, 6), dobro proanalizirati navodni “dokaz”.
Medutim, Jakub, a. s., im apsolutno nije povjerovao, uocio je njihovu igru i sasvim otvoreno iznio da je to jedna laž koju su oni smislili:

I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. “U vašim dušama je ponikla zla misao” – rece on... (Yusuf, 18)

Jusufova košulja, koju su njegova braća lažno zamazali krvlju i donijeli ocu, ovako je predstavljena na umjetničkim slikama.

Rijecima ‘‘u vašim dušama (nefsu) je ponikla zla misao” Jakub, a. s., je skrenuo pažnju na to da covjek može pociniti veoma loša djela ukoliko se povede za svojim nefsom, da nefs može zavesti insana i da sva ova zlodjela proisticu iz neodupiranja nefsu. Ovo je cinjenica nad kojom se mu’mini obavezno moraju zamisliti pošto nefs insana navodi na hrdavosti, u svakom trenutku insan mora biti budan i oprezan i povoditi se za glasom savjesti, a ne za strastima i nefsom. Osim toga, što se tice druge mudrosti u ovom ajetu, ona je sadržana u cinjenici da se licemjeri ponašaju predvodeni upravo svojim nefsom.
Jedan od najpozornijih momenata ovdje je bogobojazno držanje koje je pokazivao Jakub, a. s. Ovakvo ponašanje je znacajan primjer koji ilustrira cinjenicu da se vjernik u svakom trenutku i u svim uvjetima trebaju oslanjati jedino na Allaha, dž. š., i da mora biti strpljiv, pošto je, kao što se vidi, Jakub, a. s., bio svjestan da su njegovi sinovi pripremili klopku za Jusufa. Medutim, svojom krajnjom uzdržanošcu i strpljenjem, on pomoc traži od Allaha, dž. š. Ove rijeci koje je izgovorio svojim sinovima još jednom pokazuju da je on bio jedan salih, besprijekoran i mubarek insan:

“... I ja se necu jadati, od Allaha ja tražim pomoc protiv ovoga što vi iznosite.” (Yusuf, 18)

BACANJE JUSUFA U BUNAR

Postoji jedna veoma bitna cinjenica koja se ne smije zanemarivati prilikom išcitavanja dogadaja koje je preživljavao Jusuf, a. s.: preživljavajuci sve to, Jusuf, a. s., je bio svjestan da je Allah, dž. š., stalno sa njim, da cuje i vidi i njega, a i bracu koja su mu namjestila klopku. Allah, dž. š., je Jusufa, a. s., nadahnuo slijedece:

I kada ga odvedoše i odluciše ga baciti na dno bunara, Mi mu objavismo: “Ti ceš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te nece prepoznati.” (Yusuf, 15)

“Jusufe, o, prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih - pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali.” (Yusuf, 46)

U prethodnom ajetu se skrece pažnja na još dva momenta: prvo, da su braca zajednicki djelovali kada su Jusufa, a. s., bacali u bunar. Možda su mislili da ce tako svi zajedno dijeliti odgovornost. Medutim, to je krajnje pogrešna logika. Naprotiv, ovo njihovo ponašanje je, isto tako, dokaz da su svi oni ortaci iste nesavjesnosti. Medu njima se nije pojavio ni jedan savjestan.
A drugi moment na koji upozorava ova situacija je cinjenica da protiv vjernika munafici djeluju združeno, da su zajednica podložna masovnom izazivanju pobune i nereda.
Osim toga, u prethodnom ajetu se vidi i da je Allah, dž. š., putem nadahnuca (vahja), pomogao Jusufu, a. s., u najtežem trenutku. Štaviše, Allah, dž. š., je obavijestio Jusufa, a. s., o buducnosti, što, zapravo, predstavlja mudžizu. A, sa aspekta Jusufa, a. s., to je jedna veoma velika blagodat, pošto je primiti nadahnuce od Allaha, dž. š., baš u trenutku kada ga bacaju u bunar i susresti se sa Allahovim obecanjem zapravo najveca pomoc i podrška koju je mogao dobiti. Dakle, Jusuf, a. s., je još u tom trenutku, dok je bacan u bunar, uz pomoc Allahovog saopcenja, znao da ce biti osujecena njihova klopka. Zbog vjere u Allahovo obecanje bio je spokojan i ponizan.
Medutim, ne smije se zaboraviti ni to da se iskreni vjernik, cak i bez nadahnuca, u svakoj nevolji i krizi oslanja na Allaha, dž. š., i biva pomirljiv sa svime što ga zadesi. Ajetom:

“…Allah nece dati priliku nevjernicima da unište vjernike” (An-Nisa’, 141)

Allah, dž. š., saopcava da je uvijek uz vjernike. Insana koji odlucno vjeruje u ovo obecanje Allaha, dž. š., nece obuzeti zabrinutost i strah zbog smicalica nevjernika i munafika.

Dok je još bio malo dijete, Jusuf, a. s., je od strane svoje braće bio bačen u bunar u pustinji. Štaviše, tada se nije znalo hoće li biti spašen iz tog opasnog okruženja. Unatoč tome, Jusuf, a. s., je iskazivao jedno krajnje strpljivo i bogobojazno ponašanje.

Jusufova, a. s., superiornost proistice iz etike koju je posjedovao i predanosti Allahu, dž. š. Unatoc tome što je bio još malo dijete, bio je krajnje zreo. Treba dobro razmisliti o bacanju malog djeteta u bunar. U Kur’anu se govori o njegovom bacanju u bunarske dubine. Dakle, mjesto na kome se nalazio Jusuf bilo je mracno. Jedno mjesto sa veoma prisutnom smrtnom opasnošcu, na kome cak nije bilo sigurno da li ce biti pronaden ili ne. Štaviše, nije mogao znati ni to kakvi ce ga ljudi pronaci, da li ce oni biti dobri ili, pak, zlikovci. Insan koji ne posjeduje izraženu bogobojaznost u ovakvim uvjetima se može osjecati veoma teško, može ga obuzeti beznade i panika. Medutim, unatoc svemu tome, Jusuf, a. s., je bio veoma saburli i sa krajnjom pouzdanošcu u Svemogucega. Sve su to pokazatelji njegove izuzetne moralnosti. Jasno je, isto tako, da je ovaj odabrani insan još u djetinjstvu bio podvrgavan ispitu i kušnjama pošto je to bio ispit na kome su mogli proci jedino bogobojazni, oni koji se oslanjaju na Allaha, dž. š., i koji se uzdaju jedino u Njega.
Zapravo, pogleda li se spolja, uvjeti u kojima se nalazio Jusuf, a. s., krajnje su zastrašujuci. Iskušavan je jednom teškom kušnjom. Ali, u skladu sa ajetom “Ta, doista, s mukom je i last.” (Al-Inširah, 5), Allah je pomogao Jusufu, a. s. Nadahnuo ga je radosnom viješcu, koja ce ga smiriti i uliti mu sigurnost.