UVOD

Kur’an je jedina hak-knjiga, koja je od strane Allaha, dž. š., objavljena da bude uputa ljudima, u kojoj se nalaze najispravnije upute, koja covjecanstvu donosi radosne vijesti, upozorava ga i plaši i koja je jedan izraz Allahovog rahmeta. Prema tome, Kur’an je knjiga koju najprije treba citati i proucavati.
Pored Allahovih odredaba, Kur’anom se ljudima prenose i najispravniji podaci o mnogim pitanjima. Svaki kur’anski ajet ispunjen je mudrošcu.
Iznoseci dijelove iz života predašnjih pejgambera, Allah, dž. š., nas u Kur’anu poducava veoma bitnim mudrostima. Svako kazivanje o pejgamberima nosi primjere koji nas poducavaju imanu, a i tome kako se trebamo ponašati u vremenu i zajednici u kojoj se nalazimo. Detaljno upoznavanje sa ovim kazivanjima, nastojanje da se shvate njihove mudrosti i cinjenje dove Allahu, dž. š., za mogucnost njihovog poimanja dužnosti su svakog muslimana.
I mi cemo u ovoj knjizi analizirati borbu i život Jusufa, a. s., jednog od predašnjih poslanika, i uzeti u razmatranje mudrosti i saznanja kojima nas je Allah, dž. š., poducio o Jusufu, a. s. Jedna odlika Jusufa, a. s., je i cinjenica da je on jedan od rijetkih pejgambera o cijem je životu u Kur’anu izneseno najviše detalja. Jedna od najdužih kur’anskih sura, ‘Jusuf’ gotovo u cijelosti govori o njegovom i životu njegove porodice.
A na pocetku ove sure, Allah, dž. š., na slijedeci nacin saopcava da se u ovom kazivanju nalaze bitne pouke, odnosno dokazi i mudrosti:

U Jusufu i braci njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju. (Yusuf, 7)

S obzirom da je Allah, dž. š., u Kur’anu ustupio životu Jusufa, a. s., niz detalja, nesumnjivo je da u tom kazivanju postoji i niz pouka koje trebaju primiti vjernici. I upravo u posljednjem ajetu ove sure ponovo se naglašava da kazivanja o pejgamberima sadrže veoma bitne pouke za ‘‘razumom obdarene’’, odnosno za vjernike koji posjeduju imanski razum i mudrost, koji mogu poimati srž dunjaluka:

U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite Knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (Yusuf, 111)

Jedna od mudrosti kazivanja o pejgamberima je da se tim ajetima ne objašnjavaju samo protekli dogadaji vec da su u njima sadržane i odredene pouke aktualne u svim vremenima, te znakovi i upozorenja na dogadaje koji se mogu desiti u buducnosti. U tom kontekstu, “kazivanje o Jusufu” sadrži veoma bitna znacenja. Osvrnemo li se na život Jusufa, a. s., vidjet cemo da su, gotovo u svim periodima, muslimani doživljavali slicne poteškoce, da su, od strane nevjernika ili onih koji vjeru nisu istinski doživljavali, bivali izlagani razlicitim klevetama, da su se suocavali sa nizom situacija kada su trebali biti saburli i oslonjeni na Allaha, dž. š. Iskušavan je razlicitim poteškocama: još u ranoj mladosti, Jusuf, a. s., je, od strane brace, bio bacen u bunar i izložen smrtnoj opasnosti, poslije je prodan kao rob, zatim je, kao žrtva klevete, dugi niz godina ostao u zatvoru.
Kada vjernici kroz tu prizmu promatraju život Jusufa, a. s., naci ce veoma velike slicnosti sa dogadajima koje su sami preživjeli. To je Allahov nepromijenjeni zakon: medusobno nalikovanje onoga što je u svakom periodu spopadalo vjernike. Da u Njegovim zakonima nece doci do odstupanja, Allah, dž. š., nas je obavijestio u nekoliko ajeta:

Jer tako je bilo sa svima onima koji su poslanike protjerali, koje smo prije tebe poslali, i ni ti neceš naici na odstupanje od zakona Našeg. (Al-Isra’, 77)

Prema Allahovu zakonu, koji odvazda važi, a ti neceš vidjeti da se Allahov zakon promijeni. (Al-Fath, 23)

Pored toga, nakon toliko smicalica pripremljenih za Jusufa, a. s. bacanja u bunar, podvrgavanja kleveti, nepravednom tamnicenju i godina provedenih zaboravljen u tamnici, Allah, dž. š., cini da on bude postavljen na celo državne blagajne; daje mu moc, imetak i vlast. Kao i u svim pitanjima, Allahov zakon važi i u ovom kon-tekstu. U nizu ajeta Allah, dž. š., obecava da ce, nakon pretrpljenih nevolja, mu’minima prirediti spas:

Allah obecava da ce one medu vama koji budu vjerovali i dobra djela cinili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da ce im zacijelo vjeru njihovu ucvrstiti, onu koju im On želi, i da ce im sigurno strah sigurnošcu zamijeniti; oni ce se samo Meni klanjati, i nece druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni - oni su pravi grješnici. (An-Nur, 55)

Kao u kazivanjima o ostalim poslanicima, i u kazivanju o Jusufu, a. s., vjernici ce naici na niz radosnih vijesti, otkrit ce niz pouka. Zato, svaki vjernik treba proucavati ova kazivanja, mora raditi na otkrivanju mudrosti sadržanim u njima. Pravilno razumijevanje kazivanja o Jusufu, a. s., vjernicima ce osigurati jedno iskustvo koje ce moci koristiti tokom cijelog svog života, pa cak i u svakodnev-nim svojim poslovima.

POVIJEST PEJGAMBERA

Osvrnemo li se na povijest pejgambera, suocit cemo se sa jednom veoma zanimljivom cinjenicom: veliki broj pejgambera potjece od iste loze! Ova cinjenica saopcava se u nizu kur’anskih ajeta:

To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošcu Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali... (Maryam, 58)

Kao što se razumije iz formulacije navedenog ajeta, ovi superiorni ljudi, kojima je povjereno poslanstvo, insani su specijalno odabrani i upuceni na Pravi Put od strane Allaha, dž. š. Biti odabran od strane Allaha, dž. š., nesumnjivo je ogromna cast za covjeka. Zato, i zbog toga što su odabrani od strane Allaha, dž. š., a i zbog izuzetnog morala kojeg su posjedovali, pejgamberi su veoma dragocjene osobe.
Nakon prvog pejgambera, Adema, a. s., najstariji pejgamber cije se ime spominje u Kur’anu je Nuh, a. s. Kao što je poznato, Nuh, a. s., je pokazao veliku odlucnost i sabur kako bi svom nevjernickom narodu objasnio Allahovo postojanje i jedinstvo, a kada je njegov narod ustrajavao u nevjerovanju, Allah, dž. š., je stvorio veliki potop i tako uništio cijeli narod. Spasio se jedino Nuh, a. s., i vjernici koji su bili sa njim; od potopa su se sacuvali zahvaljujuci ladi koju su sagradili u ishodu Allahovog nadahnuca.
Allah, dž. š., u Kur’anu sa rijecima pohvale spominje Nuha, a. s.:

“Mir Nuhu od svjetova svih!” Eto tako Mi nagradujemo one koji dobra djela cine, on je bio rob Naš, vjernik (As-Saffat, 79-81)

A u drugim ajetima se saopcava da je Nuhova loza ostala sacuvana, da se, dakle, nastavila bez presjecanja:

A kada nas je Nuh zovnuo, Mi smo se lijepo odazvali: njega i porodicu njegovu nevolje teške smo spasili i samo potomke njegove u životu ostavili. (As-Saffat, 75-77)

U Kur’anu se nalazi niz ajeta koji govore o Ibrahimu, Jakubu i Jusufu, a. s. Četrnaesta sura nosi naziv Ibrahim, a dvanaesta Jusuf.

Nakon Nuha, a. s., prošle su generacije, ljudi su ponovo skrenuli u stranputicu, okrenuli su se od Allaha, dž. š., i poceli se klanjati kumirima. Radi ponovnog pozivanju ljudi u pravu vjeru, pozivanja Allahu, dž. š., koji je njihov istinski Gospodar, Allah, dž. š., u ovom periodu poslanstvom zadužuje Ibrahima, a. s. Ibrahim, a. s., je od loze Nuha, a. s., koju je Allah, dž. š., ucinio sacuvanom na Zemlji. U 83. ajetu sure As-Saffat Allah dž. š., kaže: “I Ibrahim je bio od njegovog (Nuhovog) naroda.”
Ibrahim, a. s., je bio jedan mubarek i salih insan, koji je hvaljen od strane Allaha, dž. š., kojeg je cak ucinio i ‘‘Svojim prijateljem’’. U jednom ajetu se kaže slijedece:

Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, cineci još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? - A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja. (An-Nisa’, 125)

Opet, prema saopcenjima Kur’ana, Ibrahim, a. s., je:

...zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan. (Hud, 75)

...bio primjer cestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim. (An-Nahl, 120)

I bio je zahvalan na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na pravi put izveo. (An-Nahl, 121)

A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali. (An-Nisa’, 54)

I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo... (Al-An’am, 84)

...obaveze je potpuno ispunjavao. (An-Nadžm, 37)

Zajedno sa Ibrahimom, a. s., pocela je i jedna neprekidna serija pejgambera. Unatoc tome što je Ibrahim, a. s., naspram nevjernika bogobojazno i odlucno obavljao dužnost poslanstva, vecina ljudi oko njega (izuzev njegovog rodaka, Luta, a. s.) nije se odazivalo na njegove pozive. Nato je Ibrahim, a. s., od Allaha, dž. š., zatražio jednog iskrenog vjernika, koji bi bio njegov nasljednik i koji bi nastavio sa poslanstvom Allahove vjere. Na tu dovu Ibrahima, a. s., Allah, dž. š., je odgovorio jednom mudžizom; unatoc tome što je bio vec ostario i što je njegova žena bila neplodna, obradovao ga je hajirli evladom. Tako je Ibrahim, a. s., postao otac Ishaka, a. s. I Ishak, a. s., je pred Allahom, dž. š., bio jedan odabran, pejgamber, koji je posjedovao iman, razum i bogobojaznost. I Ishak, a. s., je nakon izvjesnog vremena dobio evlada, kojem je dao ime ‘Jakub’. A obojica njih su bili Allahovi darovi Ibrahimu, a. s.:

I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima ucinismo (Maryam, 49)

I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen sacuvali, a na onome ce, doista, jedan od onih dobrih biti. (Al-’Ankabut, 27)

Što se tice drugog sina Ibrahima, a. s., on je bio Ismail, a. s. Njih dvojica su sagradili Kabu, odnosno ‘‘Kucu’’, mjesto ibadeta. Dova koju su tada cinili u Kur’anu se saopcava na slijedeci nacin:

I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve cuješ i sve znaš! Gospodaru naš, ucini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! (Al-Baqarah, 127-128)

Allah, dž. š., se odazvao ovoj dovi i od Ibrahimovog soja stvorio jedan ummet odan Allahu, dž. š. Sinovi Ibrahima, a. s., njegovi unuci i njihova djeca bili su mubarek insani medu kojima je bilo i poslanika i koji su, u jednom okruženju punom idolopoklonika, vjerovali u Allaha, dž. š., i živjeli prema Njegovim odredbama. Niz poslanika kao što su Musa, Harun, Davud, Sulejman, Ejjub i Junus, a. s., isto tako su odabrani, besprijekorni i mudri insani, koji poticu od loze Ibrahima, a. s. U jednom kur’anskom ajetu se na slijedeci nacin objašnjava pejgamberska loza:

I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo - a Nuha smo još prije uputili - i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna - eto, tako Mi nagradujemo one koji dobra djela cine - i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Iljasa - svi su oni bili dobri - i Ismaila i El-jese’a i Junusa i Luta - i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali - i neke pretke njihove i potomke njihove i bracu njihovu - njih smo odabrali i na Pravi put im ukazali. To je Allahovo uputstvo na koje On ukazuje onima kojima hoce od robova Svojih. A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su cinili. To su oni kojima smo Mi knjige i mudrost i vjerovjesništvo dali. Pa ako ovi u to ne vjeruju, Mi smo time zadužili ljude koji ce u to vjerovati. Njih je Allah uputio, zato slijedi njihovu Pravi put... (Al-An’am, 84-90)

Ibrahim, a. s., je svojim sinovima u amamnet ostavio vjeru u Allaha, dž. š., a taj emanet je ponovljen i od strane Jakuba, a. s. Ovi dogadaji se na slijedeci nacin iznose u Kur’anu:

Kada mu je Gospodar njegov rekao: “Budi poslušan!” - on je odgovorio: “Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!” I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: “Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugacije nego kao muslimani!” Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni cas došao i kada je sinove svoje upitao: “Kome cete se, poslije mene, klanjati?” - “Klanjat cemo se” - odgovorili su - “Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!” Taj narod je bio i nestao; njega ceka ono što je zaslužio, i vas ce cekati ono što cete zaslužiti, i vi necete biti pitani za ono što su oni radili. (Al-Baqarah, 131-134)

Medutim, naravno da poticanje od loze Ibrahima, a. s., ne dolazi u znacenju da ce ta osoba biti sigurno upucena na Pravi Put. Kako god je u toj lozi bilo pejgambera, dobrih insana, bilo je i onih koji nisu mogli poimati vjeru i koji nisu bili od onih na Pravom Putu. Upravo, i ovu cinjenicu je Allah, dž. š., saopcio u Kur’anu. Naprimjer, o lozi Ibrahima i Ishaka, a. s., na slijedeci se nacin govori u Kur’anu:

I blagoslovili Smo i njega i Ishaka; a medu potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika ocitih. (As-Saffat, 113)

Nesumnjivo, pejgamberi su odabrani, superiorni ljudi, medutim, kao što cemo vidjeti i u narednim poglavljima, iako poticu od iste loze, iako su bili unuci, braca, sinovi, ocevi ili žene istih odabranih ljudi, medu njima je bilo i onih koji su se ponašali u suprotnosti sa Allahovim zadovoljstvom, koji su kršili Njegove granice i oponirali vjeri. Ovu cinjenicu Allah, dž. š., saopcava u slijedecem ajetu:

Mi smo Nuha i Ibrahima poslali i nekima od potomaka njihovih vjerovjesništvo i objavu dali; neki od potomaka njihovih su na Pravome putu, a mnogi od njih su nevjernici. (Al-Hadid, 26)

Unatoc tome što su bili od pejgamberskog soja, medu onima koji su cinili razvratništvo bilo je i nekoliko sinova Jakuba, a. s.
Allah, dž. š., u Kur’anu nekoliko puta spominje Jakuba, a. s.; saopcava da je on bio jedan bogobojazan, mocan, mudar, odabran i hajirli insan. Jakubove, a. s., izuzetne osobine se u Kur’anu navode slijedecim rijecima:

I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Ja’kuba, sve u vjeri cvrstih i dalekovidnih. Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu onaj svijet; i oni su, zaista, u Nas od onih odabranih dobrih ljudi. (Sad, 45-47)

I poklonismo mu Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih ucinismo dobrim, i ucinismo ih vjerovjesnicima da upucuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da cine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali. (Al-Anbiya’, 72-73)

Pored toga, u Kur’anu se isto tako saopcava da je Jakub, a. s., bio ucen covjek, da mu je znanje podareno od strane Allaha, dž. š.:

... A on (Jakub) je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naucili, ali vecina ljudi ne zna. (Yusuf, 68)

... “Zar vam ne rekoh’’ - rece - “da ja znam od Allaha ono što vi ne znate.” (Yusuf, 96)

Jedan od sinova Jakuba, a. s., bio je Jusuf, a. s. On je, u isto vrijeme bio i onaj koi je najbolje shvatio i poimao iman i uzorni moral, kojem je Jakub, a. s., poducavao svoje evlade. To je moguce vidjeti i u Jusufovim, a. s., rijecima prenesenim u Kur’anu:

‘‘I ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne prilici da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali vecina ljudi nije zahvalna.’’ (Yusuf, 38)

Medutim, sva braca nisu bili kao Jusuf, a. s. Izuzev mladeg brata, koji mu je bio blizak, ostala braca nisu uspjela ispravno poimati iman, postali su robovi sebicnih požuda i bili su oni koji su prekršili Allahove granice. I ta njegova braca pripremili su jednu veoma okrutnu zamku za Jusufa, a. s.
U narednim cemo poglavljima knjige govoriti o ovoj klopci za Jusufa, a. s., dogadajima koji su uslijedili nakon toga i Jusufovo, a. s., uzorno ponašanje, koje je pokazao naspram svega toga.

JUSUFOVO, A. S., DJETINJSTVO

SAN KOJI JE USNIO U DJETINJSTVU

Još dok je bio dijete, Jusuf, a. s., je sanjao jedan san, a za njegovo tumacenje se obratio ocu. Njegov otac, Jakub, a. s., je protumacio san i obradovao ga lijepim vijestima. Medutim, uporedo sa time, upozorio ga je da svoj san ne prica ostaloj braci. Ovaj slucaj se u Kur’anu spominje na slijedeci nacin:

Jusuf, a. s., je sanjao kako mu se klanjaju jedanaest zvijezda, Sunce i Mjesec. Pored: slika koja simbolizira taj san.

Kada Jusuf rece ocu svome: “O oce moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše”, on rece: “O sinko moj, ne kazuj svoga sna braci svojoj, da ti ne ucine kakvu pakost, šejtan je doista covjeku otvoreni neprijatelj. I eto tako, Gospodar tvoj ce tebe odabrati, i tumacenju snova te nauciti, i milošcu Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. - Gospodar tvoj, doista, sva zna i mudar je.” (Yusuf, 4-6)

Razlog zbog kojeg ga je, kada je ocu ispricao san, otac upozorio da san ne prica braci bilo je ponašanje njegove brace, koje nije davalo povjerenje. Zbog toga što je bio ucen i oštrouman covjek, Jakub, a. s., je bio svjestan karaktera svojih sinova, koji su bili strukture podesne za izazivanje intriga i pakosti. Zato što ih je veoma dobro poznavao, pretpostavljao je da bi oni Jusufu, a. s., mogli napraviti i odredenu smicalicu. Iz tog razloga je Jakub, a. s., skrenuo pažnju na šejtanski dušmanluk i Jusufa, a. s., savjetovao na opreznost.
Pouka koju treba izvuci iz ovog kazivanja je da, naspram osoba intrigantnog i munafickog karaktera, koji su hlabavi u vjeri, musli-mani trebaju biti oprezni i da lijepe vijesti u vezi sa muslimanima ne trebaju pricati ovakvim ljudima, pošto blagodati koje steknu vjernici, njihovo napredovanje, jacanje, postizanje dobrih pozicija raduje iskrene vjernike, ali one sa pakošcu u srcu, ljude sa muna-fickim karakterom cini veoma uznemirenim. Zato što ne žele dobro-bit vjere i vjernika, ovakvi ljudi žele sprijeciti njihovo napredovanje i, u tom smislu, spremni su cak i na saradnju sa onima koji su otvoreni neprijatelji vjernika i vjere. O ovom stanju osoba sa muna-fickim karakterom Allah, dž. š., nas obavještava u slijedecem ajetu:

Ako postigneš uspjeh, to ih ogorci; a kad te pogodi nesreca, oni govore: “Mi smo i ranije bili oprezni - i odlaze veseli. (At-Tawba, 50)

Zato, prije no što se oni ne realiziraju, lijepi i hajirli dogadaji u vezi sa muslimanima se ne bi trebali pricati osobama ovakvog profila i naspram njih bi se trebalo ponašati s oprezom. Upozorenje koje je Jusufu, a. s., uputio njegov otac ocit je primjer toga.

KLOPKA KOJU SU JUSUFU,A. S., POSTAVILA NJEGOVA BRACA

Jakub, a. s., je bio upravu upozorenjem Jusufa, a. s., pošto su ostali sinovi, zbog njega, bili ljubomorni na Jusufa i mladeg brata. Ta ljubomora je u njima bila toliko jaka da ih je dovela do pripremanja klopke za Jusufa, a. s. To je, pak, jedan drugi pokazatelj da su Jusufova, a. s., braca bila daleko od islamske etike i da nisu manifestirali karakter vjernika. Ova klopka koju su oni pripremili i ono što su cinili Jusufu, a. s., u Kur’anu se istice na slijedeci nacin:

Kada oni rekoše: “Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je citava skupina. Naš otac, zaista, ocito griješi. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite - otac vaš ce se vama okrenuti, i poslije toga cete dobri ljudi biti.” (Yusuf, 8-9)

Slika na kojoj su predstavljeni Jakub, a. s., i njegova djeca. Ljubomora je najveći razlog zbog kojeg su Jusufova braća pripremala zamke za Jusufa, a. s. Ubjeđenje da njihov otac više voli Jusufa nego njih, prouzročilo je veliku ljubomoru kod braće.

Kao što se jasno vidi iz navedenih ajeta, najveci faktor koji je bracu ponukao na pripremanje klopke za Jusufa, a. s., bila je ljubomora. Njihovo ubjedenje da otac mnogo više voli Jusufa i mladeg brata nego njih tjeralo ih je u tu ljubomoru. Htjeli su ljubav koja ce biti usmjerena samo ka njima; zbog toga što su brojcano bili nadmocniji i što su se medusobno podržavali, mislili su da zaslužuju više ljubavi.
To je, naravno, jedna sasvim iskrivljena logika, pošto je, prema Kur’anu, jedino bogobojaznost mjerilo ljubavi medu vjernicima. Sasvim je prirodno da vjernici najviše vole onoga ko je u bogobojaznosti nadmocniji, ko se više boji Allaha, dž. š., i onoga ko na najpedantniji nacin pazi na Njegove granice, onoga ko pokazuje najuzorniju etiku. To su mjerila prema kojima vjernici iskazuju svoju ljubav. Jasno je da je i Jakub, a. s., uzeo to kao mjerilo u usmjeravanju svoje ljubavi prema sinovima. Zato što je Jusuf, a. s., bio daleko bogobojazniji i uzornije etike od ostalih sinova, u tom slucaju sasvim je prirodno da je najviše volio njega. Medutim, zbog toga što Jusufova braca nisu posjedovala takav pristup, oni nisu mogli ni shvatiti ljubav njihovog oca prema Jusufu i mladem bratu. To je, isto tako, jedan bitan pokazatelj njihovih karaktera, koji su daleko od vjere.
Isto tako, druga njihova pozorna strana je nepristojan odnos kojeg su zauzimali prema ocu. Unatoc tome što je njihov otac bio odabrani pejgamber, što je posjedovao izuzetno znanje i poimanje, tvrdili su da, zbog svoje ljubavi prema Jusufu i njegovom bratu, njihov otac ‘‘ocito griješi’’. A to što su prema pejgamberu koristili jedan takav smio nastup pokazatelj je slabosti njihovog imana. Medutim, za shvatanje da su imali slab iman i da su bili dvolicnog karaktera postoji jedan jaci dokaz: njihova namjera da ubiju Jusufa, a. s. Sasvim je ocito da se u jedno ovakvo djelo nece usuditi, da to nece cak ni pomisliti osoba koja se boji Allaha, dž. š., koja vjeruje u polaganje racuna na Ahiretu i koja je svjesna da je Allah, dž. š., uvijek vidi i cuje. Medutim, da bi pridobili ocevu ljubav, ili da bi zadovoljili osjecaj licne ljubomore, ove osobe su rješenje pronašli u ubistvu Jusufa, a. s., ili da ga, pak, ostave na nekom pustom mjestu.
Ubistvo je inace haram, medutim, ostavljanje i napuštanje maloljetnog djeteta je takoder jedan krajnje necovjecan postupak. Sasvim je ocito da oni koji se mogu usuditi na nešto takvo ne posjeduju osjecaj humanosti i merhameta. Kao što se vidi, Jusufova, a. s., braca su bili nemilosrdni i bezdušni.
Štaviše, i logicko rasudivanje im je bilo veoma iskrivljeno. Jusufu ce naciniti takvo zvjerstvo, i nakon zapadanja u haram misle da ce još uvijek biti “dobri ljudi”. Razumljivo je da se neko, ako se, nakon pocinjenog grijeha, iskreno pokaje Allahu, dž. š., može nadati oprostu i da bude od dobrih. Medutim, oni su, sasvim svjesni neispravnosti svog djela, planirali prvo pociniti to, a potom opet biti od dobrih ljudi. Upravo je to zaseban dokaz da oni nisu imali karakter vjernika i sposobnost zdravog rasudivanja.
U nastavku ajeta se vidi da je u najpresudnijem trenutku Allah, dž. š., pomogao Jusufu, a. s., i da je, umjesto ubistva, jednog od njih nadahnuo idejom bacanja u bunara:

Jedan od njih rece: “Ako baš hocete nešto uciniti, onda Jusufa ne ubijte, vec ga na dno nekog bunara bacite, uzet ce ga kakva karavana.” (Yusuf, 10)

Slika na kojoj su također predstavljena braća Jusufa, a. s. Ljubomora koju su oni osjećali prema Jusufu bila je toliko silna da su ga, unatoč tome što je bio dijete, bezdušno bacili u bunar.

Kao što se vidi, bilo kakve da su planove kovali u vezi sa Jusu-fom, bilo kakve da su klopke smišljali, Jusuf, a. s., je, zapravo, preživljavao sudbinu koju je za njega odredio Allah, dž. š. Niko ne može izaci izvan granica sudbine koja mu je propisana. Mnogo prije no što se Jusuf, a. s., i rodio, Allah, dž. š., mu je propisao ovu sudbinu, a Jusuf, a. s., je to tako proživio.
U meduvremenu, potrebno je podsjetiti na još jednu cinjenicu: onaj što je sprijecio smrt Jusufa, a. s., onaj što mu je osigurao život iznoseci ideju o bacanju u bunar, nije bio njegov brat, vec Allah, dž. š. Da Allah, dž. š., to nije htio, njegov brat ne bi mogao smisliti i predložiti ideju o bacanju u bunar. Medutim, u Jusufovoj sudbini postojalo je prvo planiranje o ubistvu, a potom odustajanje i bacanje u bunar. Zato je njegov brat došao sa tom idejom. Inace, apsolutno nije u pitanju promjena sudbine, kako se to u narodu pogrešno vjeruje. Sudbina Jusufa, a. s., je odredena sa svim ovim detaljima. A njegovo neubijanje od strane brace, jedan je njihov pokvaren plan. Medutim, Allah, dž. š., je, isto tako, taj ko je u samom pocetku taj plan iskvarenim stvorio.
Upravo, Allah, dž. š., je ovaj plan, u vidu sna, saopcio Jusufu, a. s., dok je on još bio dijete. A život Jusufa, a. s., odvijao se na nacin potvrdivanja ovog sna kojeg mu je saopcio Allah, dž. š. Odredene Svoje robove Allah, dž. š., na ovaj nacin ponekad obavještava o gajbu. Putem sna je Allah, dž. š., i Muhammeda, a. s., obavijestio da ce osvojiti Mekku i da ce, zajedno sa vjernicima, bezbjedno obaviti hadž. U ajetu koji govori o tome kaže se slijedece:

Allah ce obistiniti san Poslanika Svoga da cete, sigurno, u Casni hram uci sigurni - ako Allah bude htio - neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, nedavnu pobjedu dao. (Al-Fath, 27)

Tajna Allahovog saopcavanja buducih dogadaja i realizacija tih dogadaja baš na takav nacin je da je sve ono što je za nas buduce (gajb) kod Allaha, dž. š., vec odavno odredeno, da se desilo i da se vec okoncalo. Gajb postoji za covjeka. Što se tice Allaha, dž. š., koji je lišen vremena i mjesta, On je Tvorac svega i Sveznajuci. Sve vrijeme i cijelu povijest stvorio je samo kao jedan tren.
Ova cinjenica se treba imati u vidu prilikom analiziranja onoga što je, u nastavku kazivanja, doživljavao Jusuf, a. s. Sve ono doživljeno dešava se na nacin kako to Allah, dž. š., želi. I u svemu što se dešava postoje ljepote i hajir za vjernike. Nakon svake preživljene nevolje, u kojoj se pokazao sabur, Allah, dž. š., na dunjaluku daje radost i milosrde, a na Ahiretu sevap i nagradu. Prema tome, dogadaji koji svana izgledaju kao ‘‘zlo’’, kao što je porobljavanje, tamnicenje, biti oklevetan, za vjernike bivaju pojedinacno hajri.

PODLI PLANOVI JUSUFOVE, A. S., BRACE

Jusufova braća pored bunara u koji su bacili Jusufa. Dok su ga bacali u mračne dubine, oni nisu bili svjesni sudbine koja ih je očekivala premda se sve odvijalo prema sudbini koju je Allah, dž. š., odredio.

Allah, dž. š., u Kur’anu saopcava da su Jusufova, a. s., braca medusobno pripremili podli plan protiv Jusufa, a. s., i da su se dali na realizaciju toga. Da bi proveli svoj plan, prvo su od oca zatražili dozvolu da pošalje Jusufa sa njima, a zato što su znali da im ne vjeruje, nastojali su ga ubijediti:

“O oce naš,” - rekoše oni - “zašto sumnjaš u naša osjecanja prema Jusufu. Mi mu doista želimo dobro. Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi cemo ga, sigurno, cuvati.” (Yusuf, 11-12)

Kao što se vidi iz formulacije ajeta, njihov otac je bio nevoljan o pitanju slanja Jusufa, a, štaviše, kod njih je stvorio osjecaj da im ne vjeruje da su oni odmah krenuli u odbranu. Zapravo, iznijeli su da žele dobro Jusufu. A to što su, dok su planirali ubiti Jusufa ili ga baciti u dubine bunara, tako ravnodušno uspijevali iznositi laž, dokaz je da ljudi munafickog karaktera sasvim jednostavno iznose laž. Upravo, njihove laži su se nastavile; rekli su ocu da Jusufa žele povesti da se on zabavi i razonodi. Štaviše, obecali su da ce ga oni sigurno cuvati i štititi.
Drugi moment na koji ovdje treba obratiti pažnju je stalno nastojanje ljudi munafickog karaktera da se prikažu dobronamjernicima. To što su govorili da Jusufu žele dobro i nastojanje da ostave utisak kao da misle na njegovo spokojstvo, jedna je karakteristika njihovog lukavog karaktera. Medutim, zbog toga što je Jakub, a. s., bio veoma dovitljiv i pronicljiv insan, uspio je jednostavno uociti njihov nepovjerljivi karakter:

“Bit ce mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili” - rece Jakub. “Kako ce ga vuk pojesti, a nas ovoliko!” - rekoše oni - “mi bismo tada doista bili izgubljeni.” (Yusuf, 13-14)

Jakub, a. s., je iznio ovu nepovjerljivost zato što nije vjerovao svojim sinovima i zato što je pretpostavio da ce nauditi Jusufu. Pretpostavio je da ce naciniti zlo Jusufu i da ce se nakon toga pred njim pojaviti sa jednim lažnim izgovorom. Oni su se kategoricno usprotivili toj ideji, te oca nastojali ubijediti u to da se tako nešto nece desiti. A to je metod kome munafici pribjegavaju kada bivaju prikliješteni od strane drugih. Upravo, u nastavku kazivanja postaje ocito da nisu bili iskreni u onome što su obecali:

Na ovoj slici su predstavljena Jusufova braća u trenutku dok su svome ocu, Jakubu, a. s., saopćavali da je Jusufa pojeo vuk. U njihovim rukama se vidi košulja koju su oni navodili kao dokaz svojih tvrdnji.

I uvece dodoše ocu svome placuci. “O oce naš,” - rekoše - “bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam neceš vjerovati, iako istinu govorimo.” (Yusuf, 16-17)

Kao što se vidi, u potpunosti se desilo onako kako je to Jakub, a. s., i predvidio. Ponašanje brace Jusufove bilo je u obliku koji je potvrdivao opravdanost sumnje koju je njihov otac, Jakub, a. s., gajio prema njima. To što su došli placuci sasvim ocito pokazuje iskvarenosti njihovog ponašanja. Jedan ovakav bespomocni stav ponašanje je kojem vjernik ne pribjegava. Zato što znaju da u svemu postoji neka mudrost i hajir, bilo šta da ih zadesi, vjernici ne padaju u stanje slabosti kao što su plac i jadikovanje.
Štaviše, plac Jusufove brace bio je plac one vrste koji je vidljiv kod insana munafickog karaktera. Raditi na ubjedivanju suprotne strane korištenjem suza kao oružje jedan je od podlih metoda munafika. Na taj nacin nastoje izazvati sažaljenje prema sebi i prikazati se bespomocnim. Unatoc tome što su nepovjerljive osobe, oni rade na tome da ostave dojam povjerljivosti. To je nepromjenjljiva odlika munafika bez obzira u kom vremenu živjeli. Upravo, i Jusufova braca nisu osjetili nikakvu grižu savjesti dok su malo dijete bacali u dubine bunara, ali kada je došlo vrijeme polaganja racuna, oni se tada placuci pojavljuju pred ocem. A sasvim je ocito da su plakali neiskreno, samo zato što je tako iziskivala situacija u kojoj su se nalazili.

Kadar iz filma o Jusufu, a. s., na kome se vide braća koja su se nastojala prikazati kao povjerljivi sa Jusufovom košuljom koju poprskali krvlju.

Obrati li se pažnja na laž koju su smislili o Jusufu, a. s., to je, isto tako, zabrinutost koju je izrazio Jakub, a. s. Njegovi sinovi su se pojavili sa istim izgovorom kao što je on rekao. Ova situacija je povod za veoma bitno iskustvo vjernika. Obrati li se pažnja, Jakub, a. s., je u svom prethodnom govoru sasvim jasno izrazio svoju zabrinutost, rekao je da se boji da Jusufa vuk ne pojede. Njegovi sinovi munafickog karaktera iskoristili su ovu njegovu zebnju; nakon što su Jusufa bacili u bunar, ocu su rekli istu tu laž. Tako su mislili da ce im otac povjerovati. Pouku koju bi iz ovog kazivanja trebali uzeti vjernici je da pred osobama munafickog karaktera ne bi smjeli iznositi svoje iskrene zabrinutosti i zebnje pošto bi, kao što se to vidi u ovom kur’anskom primjeru, te rijeci iskrenosti munafici mogli koristiti protiv njih samih.
Kao što se razumije iz nastavka ajeta, i oni su, zapravo, isto tako bili svjesni da im otac ne vjeruje. Ova situacija je psihologija koja je svojstvena svim munaficima, a ne samo braci Jusufa, a. s.: oni što vjernicima prave smicalice stalno su obuzeti jednim osjecajem krivnje. Na pamet im veoma cesto padaju njihova zlodjela, oni to, štaviše, i rijecima izražavaju. Nepovjerenje prema njima sasvim jasno iznose i izrazom kome nece pribjeci normalan insan, kao što je “neceš mi vjerovati, ali istina je”. To, opet, proistice iz cinjenice što oni ne mogu pokazati etiku i karakter vjernika. Ovaj izvještacen i preuvelican govor munafika Allah, dž. š., u Kur’anu saopcava slijedecim primjerom:

Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, doista, Allahov poslanik!” - I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci. Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvracaju. Ružno je, doista, kako postupaju! (Al-Munafikun, 1-2)

Kao što se vidi, ‘‘skrivanjem iza svojih zakletvi’’, odnosno zaklinjanjem iznoseci laž, munafici time nastoje izgraditi svojevrsni zaštitni mehanizam. Vjernici inace medusobno vjeruju u svoje rijeci, apsolutno ne osjecaju sumnju. Što se tice munafika, oni, iako misle da su prevarili vjernike, nikako ne mogu naškoditi vjernicima. Ovo njihovo stanje Allah, dž. š., saopcava na slijedeci nacin:

Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!”- a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajuci, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povecava; njih ceka bolna patnja zato što lažu. (Al-Baqarah, 8-10)

LAŽNI DOKAZI BRACE JUSUFA, A. S.

Zapravo, i Jusufova braca su, takoder, svjesna da nisu uvjerljivi. Zato su proizveli jedan lažni dokaz za koga su mislili da ce ih uciniti uvjerljivim. Svome ocu su donijeli okrvavljenu Jusufovu košulju, nastojali su stvoriti utisak da je on doista umro.
Ovaj slucaj je, isto tako, jedno upozorenje na to da su, proizvod-njom lažnih dokaza, osobe koje vjernicima prave smicalice u stanju pripremiti zavjeru. Treba se cuvati ovog metoda, biti svjestan i, u skladu sa kur’anskom odredbom: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten covjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite...” (Al-Hudžurat, 6), dobro proanalizirati navodni “dokaz”.
Medutim, Jakub, a. s., im apsolutno nije povjerovao, uocio je njihovu igru i sasvim otvoreno iznio da je to jedna laž koju su oni smislili:

I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. “U vašim dušama je ponikla zla misao” – rece on... (Yusuf, 18)

Jusufova košulja, koju su njegova braća lažno zamazali krvlju i donijeli ocu, ovako je predstavljena na umjetničkim slikama.

Rijecima ‘‘u vašim dušama (nefsu) je ponikla zla misao” Jakub, a. s., je skrenuo pažnju na to da covjek može pociniti veoma loša djela ukoliko se povede za svojim nefsom, da nefs može zavesti insana i da sva ova zlodjela proisticu iz neodupiranja nefsu. Ovo je cinjenica nad kojom se mu’mini obavezno moraju zamisliti pošto nefs insana navodi na hrdavosti, u svakom trenutku insan mora biti budan i oprezan i povoditi se za glasom savjesti, a ne za strastima i nefsom. Osim toga, što se tice druge mudrosti u ovom ajetu, ona je sadržana u cinjenici da se licemjeri ponašaju predvodeni upravo svojim nefsom.
Jedan od najpozornijih momenata ovdje je bogobojazno držanje koje je pokazivao Jakub, a. s. Ovakvo ponašanje je znacajan primjer koji ilustrira cinjenicu da se vjernik u svakom trenutku i u svim uvjetima trebaju oslanjati jedino na Allaha, dž. š., i da mora biti strpljiv, pošto je, kao što se vidi, Jakub, a. s., bio svjestan da su njegovi sinovi pripremili klopku za Jusufa. Medutim, svojom krajnjom uzdržanošcu i strpljenjem, on pomoc traži od Allaha, dž. š. Ove rijeci koje je izgovorio svojim sinovima još jednom pokazuju da je on bio jedan salih, besprijekoran i mubarek insan:

“... I ja se necu jadati, od Allaha ja tražim pomoc protiv ovoga što vi iznosite.” (Yusuf, 18)

BACANJE JUSUFA U BUNAR

Postoji jedna veoma bitna cinjenica koja se ne smije zanemarivati prilikom išcitavanja dogadaja koje je preživljavao Jusuf, a. s.: preživljavajuci sve to, Jusuf, a. s., je bio svjestan da je Allah, dž. š., stalno sa njim, da cuje i vidi i njega, a i bracu koja su mu namjestila klopku. Allah, dž. š., je Jusufa, a. s., nadahnuo slijedece:

I kada ga odvedoše i odluciše ga baciti na dno bunara, Mi mu objavismo: “Ti ceš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te nece prepoznati.” (Yusuf, 15)

“Jusufe, o, prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih - pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali.” (Yusuf, 46)

U prethodnom ajetu se skrece pažnja na još dva momenta: prvo, da su braca zajednicki djelovali kada su Jusufa, a. s., bacali u bunar. Možda su mislili da ce tako svi zajedno dijeliti odgovornost. Medutim, to je krajnje pogrešna logika. Naprotiv, ovo njihovo ponašanje je, isto tako, dokaz da su svi oni ortaci iste nesavjesnosti. Medu njima se nije pojavio ni jedan savjestan.
A drugi moment na koji upozorava ova situacija je cinjenica da protiv vjernika munafici djeluju združeno, da su zajednica podložna masovnom izazivanju pobune i nereda.
Osim toga, u prethodnom ajetu se vidi i da je Allah, dž. š., putem nadahnuca (vahja), pomogao Jusufu, a. s., u najtežem trenutku. Štaviše, Allah, dž. š., je obavijestio Jusufa, a. s., o buducnosti, što, zapravo, predstavlja mudžizu. A, sa aspekta Jusufa, a. s., to je jedna veoma velika blagodat, pošto je primiti nadahnuce od Allaha, dž. š., baš u trenutku kada ga bacaju u bunar i susresti se sa Allahovim obecanjem zapravo najveca pomoc i podrška koju je mogao dobiti. Dakle, Jusuf, a. s., je još u tom trenutku, dok je bacan u bunar, uz pomoc Allahovog saopcenja, znao da ce biti osujecena njihova klopka. Zbog vjere u Allahovo obecanje bio je spokojan i ponizan.
Medutim, ne smije se zaboraviti ni to da se iskreni vjernik, cak i bez nadahnuca, u svakoj nevolji i krizi oslanja na Allaha, dž. š., i biva pomirljiv sa svime što ga zadesi. Ajetom:

“…Allah nece dati priliku nevjernicima da unište vjernike” (An-Nisa’, 141)

Allah, dž. š., saopcava da je uvijek uz vjernike. Insana koji odlucno vjeruje u ovo obecanje Allaha, dž. š., nece obuzeti zabrinutost i strah zbog smicalica nevjernika i munafika.

Dok je još bio malo dijete, Jusuf, a. s., je od strane svoje braće bio bačen u bunar u pustinji. Štaviše, tada se nije znalo hoće li biti spašen iz tog opasnog okruženja. Unatoč tome, Jusuf, a. s., je iskazivao jedno krajnje strpljivo i bogobojazno ponašanje.

Jusufova, a. s., superiornost proistice iz etike koju je posjedovao i predanosti Allahu, dž. š. Unatoc tome što je bio još malo dijete, bio je krajnje zreo. Treba dobro razmisliti o bacanju malog djeteta u bunar. U Kur’anu se govori o njegovom bacanju u bunarske dubine. Dakle, mjesto na kome se nalazio Jusuf bilo je mracno. Jedno mjesto sa veoma prisutnom smrtnom opasnošcu, na kome cak nije bilo sigurno da li ce biti pronaden ili ne. Štaviše, nije mogao znati ni to kakvi ce ga ljudi pronaci, da li ce oni biti dobri ili, pak, zlikovci. Insan koji ne posjeduje izraženu bogobojaznost u ovakvim uvjetima se može osjecati veoma teško, može ga obuzeti beznade i panika. Medutim, unatoc svemu tome, Jusuf, a. s., je bio veoma saburli i sa krajnjom pouzdanošcu u Svemogucega. Sve su to pokazatelji njegove izuzetne moralnosti. Jasno je, isto tako, da je ovaj odabrani insan još u djetinjstvu bio podvrgavan ispitu i kušnjama pošto je to bio ispit na kome su mogli proci jedino bogobojazni, oni koji se oslanjaju na Allaha, dž. š., i koji se uzdaju jedino u Njega.
Zapravo, pogleda li se spolja, uvjeti u kojima se nalazio Jusuf, a. s., krajnje su zastrašujuci. Iskušavan je jednom teškom kušnjom. Ali, u skladu sa ajetom “Ta, doista, s mukom je i last.” (Al-Inširah, 5), Allah je pomogao Jusufu, a. s. Nadahnuo ga je radosnom viješcu, koja ce ga smiriti i uliti mu sigurnost.

NOVI ?IVOT JUSUFA, A. S.

SPASAVANJE JUSUFA IZ BUNARA

Nacin spasavanja Jusufa iz bunara saopcava se slijedecim ajetom:

I dode jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. “Muštuluk!” - viknu on - “evo jednog djecaka!” I oni su ga kao trgovacku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili. (Yusuf, 19)

I trenutak kada je Jusuf, a. s., bacen u bunar, a i trenutak kada je spasen iz bunara, zapravo su pre?ivljavanje dogadaja koji su odredeni u sudbini. Apsolutno je nemoguce da se desi nešto što nije odredeno u sudbini. Iz tog razloga, koja ce karavana doci nakon Jusufovog, a. s., bacanja u bunar, kuda se ona zaputila i kakvi su ljudi iz karavane cinjenice su koje su od strane Allaha, d?. š., odredene još prije Jusufovog rodenja, štaviše, mnogo ranije nego što je on uopce i stvoren. Vjernici koji su svjesni ove bitne cinjenice su zbog toga veoma pouzdani u Allaha, d?. š., naspram svega onoga što ih zadesi.

Na slikama se vide karavane koje se kreću prema Misiru (Egiptu). Što se tiče mape, na njoj je predstavljen put kretanja karavana tog vremena. Na slici u sredini predstavljene su karavanske vodonoše u trenutku izbavljanja Jusufa iz bunara.

Prema onome što se razumije iz navedenog ajeta, karavana, koja je Jusufa, a. s., pronašla i spasila iz bunara, je Jusufa, a. s., do?ivjela kao svojevrstan predmet trgovine, misleci da ce ga moci prodati. Pošto je u to vrijeme u Egiptu (Misiru) i okolini na snazi bio robovlasnicki sistem, ljudi su se bavili trgovinom roblja, a narocito su trgovali djecom. Upravo je to razlog što je vodonoša tra?io muštuluk od ostalih iz karavane. Iz tog razloga, sasvim je prirodno što su i prema Jusufu, a. s., imali trgovacke namjere. U nastavku ajeta se saopcava da mu nisu pridavali pa?nju i da su ga prodali za male pare:

I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su cekali da ga se oslobode. (Yusuf, 20)

Zapravo, veoma je mudro to što se desilo tako. Da su mu pridavali va?nost, da su znali da je bio jedan odabrani insan, da je pejgamber, mo?da bi mu htjeli nauditi, nanijeti zlo. Ili bi to, mo?da, uradili drugi nevjernici koji bi saznali za to. Što su ga, ne pridavajuci mu pa?nju, prodali kao roba, što su u njemu vdjeli materijalnu dobit bilo je daleko bolje za Jusufa, a. s.
Ovo je mudrost iz kazivanja o Jusufu, a. s. : kao svoj tradicional-ni stav, nevjernici poni?avaju vjernike, do?ivljavaju ih ništavnijim i neutjecajnijim naspram sebe, a za vjernike je, zapravo, to išaret povoda za velike dobrobiti.
Ovdje postoji još jedan moment koji privlaci pa?nju. Kao što je vec poznato, Jusuf, a. s., je bio pejgamber prepoznatljiv po svojoj izuzetnoj ljepoti. Medutim, kao što se vidi, kada je pao u ruke trgovaca robljem, ova njegova ljepota još nije skretala pozornost. Nisu, isto tako, uspjeli shvatiti ni to koliko je on jedan dragocjen insan. Oni su ga okarakterizirali samo kao “jedno dijete”. Znaci da je, kao izraz Svoje mudrosti i hajira, Allah, d?. š., tada sakrio njegovu ljepotu. To je jedan drugi vid Allahove pomoci, jedna druga Njegova zaštita nad Jusufom, a. s.
Jusuf, a. s., koji je pronaden od strane trgovaca robljem, je, prema kur’anskim saopcenjima, prodan jednom Misirliji. Ovo se na slijedeci nacin saopcava u Kur’anu:

I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, rece ?eni svojoj: “Ucini mu boravak prijatnim! Mo?e nam koristan biti, a mo?emo ga i posiniti!” I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naucismo ga tumacenju snova - a Allah cini šta hoce, ali vecina ljudi ne zna. (Yusuf, 21)

Uzimajuci Jusufa, a. s., pod zaštitu, korištenjem Misirlije koji ga je kupio, Allah, d?. š., je osigurao njegovo lijepo odgajanje i njegu. Nastanio ga je u Misiru. Kada je covjek koji ga je kupio Jusufa ostavljao u emanet svojoj ?eni, prema njemu je koristio jedan saosjecajan i merhametli stil, upozorio je na njegov prijatan boravak. Štaviše, nadao se koristi od Jusufa, a razmišljao je cak i o tome da ga posini. To je, zapravo, jedan dokaz Allahove pomoci, podrške i merhameta prema Jusufu. Kada je, prilikom bacanja u bunar, bio suocen sa nizom opasnosti, Allah, d?. š., ga je spasio i sklonio ga na jedno lijepo mjesto gdje ce biti spokojan, nastanio ga je u Misir. Sve su to Allahovi nimeti kojima je obdario Jusufa, a. s.

Na slikama se vide karavane koje se kreću prema Misiru (Egiptu). Što se tiče mape, na njoj je predstavljen put kretanja karavanGore lijevo: slika na kojoj je predstavljen Jusuf, a. s., u trenutku kada je prodat za nisku cijenu Gore desno: slika na kojoj je predstavljeno upošljavanje roblja tog perioda Pored: dokument o robovlasničkom sistemu koji je u tom periodu vladao Egiptoma tog vremena. Na slici u sredini predstavljene su karavanske vodonoše u trenutku izbavljanja Jusufa iz bunara.

Osim toga, dajuci Jusufu, a. s., jedno posebno znanje, Allah, d?. š., ga je poducio tumacenju snova. Nesumnjivo, to je jedna velika sposobnost, koju, kao nimet, Allah, d?. š., daje robovima koje on odabere, a, u isto vrijeme, i veliki dar. U vezi sa time Allah, d?. š., u Kur’anu ka?e slijedece:

On daruje znanje onome kome On hoce, a onaj kome je znanje darovano - darovan je blagom neizmjernim... (Al-Baqarah, 269)

I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode. (Yusuf, 20)

Dolje: ostaci pijace na kojoj se, u vrijeme Jusufa, a. s., trgovalo robljem Pored: kadar iz filma o Jusufu, a. s.: detalj u vezi sa trgovinom robljem.

KLEVETA KOJU JE DO?IVIO U PERIODU STASANJA

Jusuf, a. s., tako pocinje ?ivjeti kod ovog cijenjenog Misirlije. Pored poducavanja tumacenju snova, Allah, d?. š., ga je, kada je stasao, obdario i mudrošcu i znanjem. Pod mudrošcu (hukm) se podrazumijeva biti sudija, odlika donošenja odluke pravedno i u skladu sa Allahovom Knjigom. A znanje (ilm) je mo?da poznavanje Knjige, ili obaviještenost o biti znanja, za što mo?emo reci da predstavlja nalicje svega. (Allah, d?. š., je taj koji najbolje zna.) To je pokazatelj Allahovog, d?. š., odabiranja Jusufa, a. s., i nagradivanja njegove moralnosti. Ova cinjenica se na slijedeci nacin iznosi u Kur’anu:

I kad on stasa, Mi ga mudrošcu i znanjem obdarismo; tako Mi nagradujemo one koji dobra djela cine. (Yusuf, 22)

Umjetnička slika na kojoj je predstavljena žena egipatskog upravitelja koja je, kako to Kur’an navodi, “poželjela Jusufa”

Medutim, kada je Jusuf, a. s., stasao, ?ena u cijoj je kuci bio, odnosno ?ena covjeka koji ga je kupio, u kur’anskoj formulaciji, ‘‘bila ga je po?eljela’’. U tom smislu je nacinila sve pripreme: pozakljucala je sva vrata i nacinila jednu nemoralnu ponudu. Odgovor koji je ovdje dao Jusuf, a. s., izraz je uzornog ponašanja jednog cestitog vjernika. Prije svega, kao što se ka?e u Kur’anu, unatoc tome što je i on po?elio ?enu, pribjegao je Allahu, d?. š., od pocinjavanja jednog takvog zabranjenog (haram) akta, apsolutno se nije pribli?io jednom tako ru?nom djelu, koje je u oprecnosti sa Allahovim zadovoljstvom. Nakon toga je, opet, pokazao jedno lijepo i odano ponašanje; podsjetio je ?enu na njenog mu?a, da ga lijepo pazi i da ga je ucinio zadovoljnim. Tako je, takoder, naglasio da mu na taj nacin ne mo?e naciniti izdaju. Odmah nakon toga je, rijecima da nikada nece uspjeti onaj koji na dobro uzvraca zlim, naglasio da bi to bila jedna zla gesta. Sve to se na slijedeci nacin objašnjava u Kur’anu:

I poce ga na grijeh navoditi ona u cijoj je kuci bio, pa pozakljuca sva vrata i rece: “Hodi!” - “Sacuvaj Bo?e!” - uzviknu on - “vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim nece nikad uspjeti.” I ona je bila po?eljela njega, a i on bi nju po?elio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. (Yusuf, 23-24)

Kao što se razumije iz navedenih ajeta, Jusuf, a. s., je bio svjestan da je blud cin zabranjen od strane Allaha, d?. š. Zbog toga se nije pribli?io haramu i nastojao je pobjeci od ?ene. Formulacija ‘‘i on bi nju po?elio’’, koju je Allah, d?. š., koristio za Jusufa, a. s., poducava nas jednoj veoma bitnoj tajni kušnje: moguce je da vjernik nefsom osjeca ?elju za necime što je vjerom zabranjeno. Bitno je da se vjernik ne povinuje toj ?udnji i da poka?e volju za neprekoracivanjem granica koje je Allah, d?. š., uspostavio. Da nema po?uda nefsa, tada ni kušnje ne bi bilo.
Nastavak ovog slucaja se odvija na slijedeci nacin:

I njih dvoje prema vratima potrcaše - a ona razdera straga košulju njegovu - i mu?a njezina kraj vrata zatekoše. “Kakvu kaznu zaslu?uje onaj koji je htio ?eni tvojoj zlo uciniti” - rece ona - “ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?” (Yusuf, 25)

Na ovoj slici je predstavljen Jusufov čedni postupak na nemoralnu ponudu žene, koja sleđa vuče i cijepa njegovu košulju.

Nakon ovog slucaja, unatoc Jusufovom, a. s., krajnje cestitom odnosu i bje?anju od bluda, ?ena, obuzeta po?udom, a i srd?bom, baca klevetu na njega. Svome mu?u, koji je bio vezir, rekla je kako joj se Jusuf pribli?io sa lošim nakanama, štaviše, iznoseci dvije alternative, nevino ka?njavanje bacanjem u tamnicu ili bolnu kaznu, tra?ila je njegovo ka?njavanje. Ova slika je jasan pokazatelj da ?ena nije posjedovala strah od Gospodara i da je imala bezdušan karakter. Inace, najocitiji pokazatelj toga je cinjenica da je Jusufu nacinila jednu takvu nemoralnu ponudu. Medutim, bacanje klevete i insistiranje na njegovom nevinom ka?njavanju je, isto tako, jedan drugi dokaz njene bezdušnosti. Što se tice Jusufa, a. s., on je dao slijedeci odgovor:

“Ona je pokušala mene na grijeh navesti” - rece Jusuf. - “Ako je košulja njegova sprijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu” - primijeti jedan rodak njezin - “a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona la?e, a on govori istinu.” (Yusuf, 26-27)

U ovom slucaju, to što je ?ena Jusufovu košulju razderala straga, zapravo je poslu?ilo kao dokaz da je Jusuf, a. s., bje?ao prema vratima, a da je ?ena jurila za njim. I, kako stoji u saopcenju Kur’ana, dokazana je Jusufova cestitost:

I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, rece: “To je jedno od vaših lukavstava, vaša su lukavstva zaista velika! Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti tra?i oproštenje za grijeh svoj, jer si zaista htjela zgriješiti!” (Yusuf, 28-29)

Vezir je, pozivajuci se na svoju savjest, shvatio da je Jusuf, a. s., upravu, te je rekao da je to jedna smicalica njegove ?ene. Dijalozi koji se prenose u navedenim ajetima dokazi su da je, za razliku od svoje ?ene, vezir jedna savjesna osoba. Medutim, slucaj time nije okoncan. Slijed naknadnih zbivanja se u Kur’anu prenosi slijedecim rijecima:

I ?ene u gradu poceše govorkati: “Upravnikova ?ena navracala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako griješi.” (Yusuf, 30)

Kao što se vidi, vijesti o navedenom slucaju su se raširile medu ?enama u gradu. Skretanjem u ajetu pa?nje na ?ene, mo?da se ?eljela skrenuti pa?nja na ogovaranje ili spletkaroški karakter ?ena koje su prihvatile d?ahilijski moral. (Allah, d?. š., je taj koji najbolje zna.)
?ene u gradu su, nakon ovog dogadaja, medusobno pricale osudujuci vezirovu ?enu. Shvatile su da krivac nije Jusuf, a. s., vec upravo ona. Što se, pak, tice vezirove ?ene, ona je pocela osjecati neraspolo?enje od negativnih govorkanja u narodu. A osobe koje zanemare Allahovo zadovoljstvo, kojima je stalo do postizanja zadovoljstva ljudi boje se da u ocima naroda padnu na niske grane, strahuju od formiranja jednog negativnog imid?a o sebi. Jedan od dogadaja kojeg se najviše boje osobe ovakvog profila, koje ne strahuju od Allaha, d?. š., jeste saznanje drugih za nedjela koja su tajno pocinili. To je upravo stanje u kome se nalazila vezirova ?ena.
Kada je vezirova ?ena saznala da se prica o njoj, da je predmet traceva, pripremila je jedan scenario za ?ene koje to rade. Cilj joj je bio da, navodno, doka?e kako je opravdano to što ona ?eli uci u nemoralnu vezu sa Jusufom, a. s., pošto je, Jusuf, a. s., bio jedan izuzetno lijep mladic. Upravo, kada su ugledale ljepotu Jusufa, a. s., ostale ?ene su ostale zapanjene:

I kad ona cu za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po no? i rece: “Izadi pred njih!” A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: “Bo?e, Bo?e,” - uskliknuše - “ovo nije covjek, ovo je melek plemeniti!” (Yusuf, 31)

Kao što se vidi iz navedenog ajeta, Jusufova ljepota je ove ?ene podsjetila na Allaha, d?. š., i one su, naspram ove izuzetne ljepote, velicale Allaha, d?. š. Njegovu ljepotu su protumacile kao jednu nadljusku ljepotu, pa su cak ustvrdile da on nije covjek vec melek. Vratimo li se malo unazad, vidjet cemo da je u Jusufovom, a. s., djetinjstvu Allah, d?. š., njegovu ljepotu skrivao od drugih i na taj nacin štitio Jusufa. Medutim, kada je proteklo izvjesno vrijeme i kada je Jusuf sazrio, njegova ljepota je pocela privlaciti pa?nju. Nesumnjivo, u svakom od ovih detalja skrivene su veoma bitne mudrosti. U nastavku kazivanja se saopcava da su se dogadaji ovako razvijali:

“E to vam je onaj zbog koga ste me korile” - rece ona. “Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne ucini ono što od njega tra?im, bit ce, sigurno, u tamnicu bacen i poni?en.” (Yusuf, 32)

Kao što se vidi, ?ena je sasvim otvoreno priznala da je, zapravo, sama kriva i da se, štiteci svoju cednost, Jusuf odupro. Medutim, ona je u prisustvu mnogobrojnih svjedoka ponovila svoju nemoralnu ponudu; naredila je Jusufu da to uradi, a u slucaju da se odupre i ne posluša njene rijeci, zaprijetila mu je tamnicom i poni?enjem. Iz ovoga se razumije kako je vezirova ?ena bila okrutnog i paganskog karaktera. To je, nesumnjivo, jedna veoma neshvatljiva situacija. Vezirova ?ena ga je prisiljavala na grijeh vjerujuci mo?da u svoj polo?aj u Misiru, bogatstvo, a mo?da i to što je Jusuf bio njen rob. To je krajnje nemoralna ponuda, a vezirova ?ena je, bez ustezanja i pred kim, na ocigled sviju, ponovila tu ru?nu ponudu. U isto vrijeme, to je dokaz kako njenog ateizma, tako i hlabavosti ostalih ?ena u kontekstu ?ivljenja po nacelima hak (istinskog) dina. Jer, kako god vjernica apsolutno nece uci u grijeh, isto tako ona nece biti posmatrac jedne ovakve nemoralnosti. Štaviše, ove ?ene, o kojima se govori u aktualnom kazivanju, ne suprotstavljaju se prijetnjama vezirove ?ene i zatvaraju oci pred njenom nemoralnošcu.
U Kur’anu se, osim toga, navodi da se, unatoc tome što je vidio dokaze, vezir nije usprotivio Jusufovom bacanju u tamnicu, a u isto vrijeme i da je njegova ?ena zatvorila oci na Jusufov višegodišnji boravak u tamnici. Kao što se vidi i iz navedenog primjera, nevjernici uvijek zauzimaju mjesto pored svojih istomišljenika, posmatraci su i necujni prilikom pravljenja smicalica. Upravo se, prethodnom ajetu vidi da su i gradske ?ene bile ortakinje u klopci i da su se oprijedile za šutnju. Štaviše, iako je vezirova ?ena priznala svoju krivicu, one se nisu zalagale za Jusufa, a. s., posmatrale su bacanje u tamnicu jednog krajnje moralnog insana, koji nije imao apsolutno nikakve krivice.
Drugi moment, koji u ovom kontekstu skrece posebnu pozornost, je Jusufova, a. s., predanost. Naspram ovakve situacije u kojoj se našao, on se odmah priklonio Allahu, d?. š., i, jednim krajnje iskrenim otvaranjem svojih misli, zatra?io pomoc od Njega. U Jusufovom, a. s., nastupu preovladava jedna velika iskrenost i bogobojaznost:

“Gospodaru moj,” - zavapi on - “dra?a mi je tamnica od ovoga na što me one navracaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati.” I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve cuje i zna. (Yusuf, 33-34)

Nesumnjivo, najpozorniji element iz ovog dijela kazivanja je naklonost ?ena ka lukavstvima. Da, narocito u pitanjima ovog tipa, vjernici moraju biti oprezni prema ?enama nevjernicama, i to je takoder, jedna od pouka ovog kazivanja. Zato što ne posjeduju osjecaj za halal i haram i što su neosjetljive prema Allahovim ogranicenjima, iz razlicitih pobuda – ponekad da bi zadovoljile svoje samoljublje, ponekad iz slabosti prema svojim strastima, a ponekad da bi vjernicima priredile probleme i nevolje – one se usuduju na pripremanje ovakvih zamki prema vjernicima muškar-cima. Medutim, moramo naglasiti i to da se ovdje ne misli na sve ?ene, vec samo na one neupucene, koje ne posjeduju strah od Allaha, d?. š.

JUSUFOVO, A. S.,NEDU?NO BACANJE U TAMNICU

Kao što smo objasnili na prethodnim stranicama, vezirova ?ena je pred ostalim ?enama priznala da je, zapravo, ona ta koja ?eli imati Jusufa, a da se on odupirao tome. I vezir je bio istog mišljenja, svoju ?enu je podsjetio da Allaha, d?. š., moli za oprost, pošto je bila od onih koji cine grijeh. Dakle, svi oni koji su bili svjedoci ili culi za ovaj slucaj su, zapravo, znali da je Jusuf, a. s., nedu?an, da je ?ena napravila zamku. Ali, unatoc svemu, donijeli su jednu nesavjesnu odluku i Jusufa, a. s., bacili u tamnicu:

Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedu?an, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu. (Yusuf, 35)

Iako su svi dokazi upućivali na njegovu nevinost, Jusuf, a. s., je dugi niz godina proveo u tamnici. Na slici je predstavljen detalj iz egipatske tamnice toga perioda.

U ovom momentu najpozornija osobenost je da su u stanju nedu?nog covjek baciti u tamnicu. Iz ovoga se razumije da je u društvu u kome se dogodio aktualni slucaj gospodario jedan neodr?iv sistem koji je štitio ne onoga koje je upravu, vec onoga ko je mocniji. Štaviše, aktualni slucaj pokazuje da su imali jedam pravni sistem, kojeg su, po ?elji, mogli koristiti u skladu sa svojim interesima, u kome su covjeka mogli baciti u tamnicu iako je bio nedu?an i iako su svi dokazi išli u prilog njegove nevinosti.
U biti, to je jedan nepromjenjljivi zakon Allaha, d?. š.: nevjernici neizostavno ?ele vjernike, a narocito Allahove poslanike, baciti u tamnicu ili ih onemoguciti. Isto to dešavalo se i u vrijeme Muhammeda, a. s. O ovoj cinjenici nas Allah, d?. š., izvještava slijedecim rijecima:

I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije. (Al-Anfal, 30)

Kao što se vidi, ova situacija, kojoj su u svim vremenima i u svim periodima bili izlo?eni muslimani i Allahovi poslanici, manifestirana je i na Jusufu, a. s. Da Jusuf, a. s., nije bio vjernik i da je bio jedan od onih koji se povinjavaju njihovim degeneriranim sistemima i poimanju morala, tada se prema njemu ne bi izra?avao ovakav neprijateljski stav; kada bi i pocinio neko nedjelo, bilo bi zanemareno. Medutim, to što je bio jedan iskreni vjernik i što je Allahovo zadovoljstvo, naredbe i zabrane dr?ao iznad svega ostaloga, bilo je povod nevjernickom neprijateljstvu prema njemu. Kao što se saopcava u nizu kur’anskih ajeta, nevjernici su prema iskrenim vjernicima uvijek gajili slicno neprijateljstvo.
Kao što Jusufovo, a. s., ovakvo nevino bacanje u tamnicu pokazuje da je u to vrijeme u Misiru postojao jedan nepravedni sistem, isto tako to upozorava na cinjenicu da je u zajednici preovladavala jedna moralna degeneracija.

“ALLAH JE GOSPODAR SVIH SPLETKI”

Dogadaji koje smo do sada iznijeli prividno se mogu procijeniti kao ‘‘nedace’’ koje su zadesile Jusufa, a. s. Medutim, pogleda li se pozadina tih dogadanja, vidjet ce se da je Allah, d?. š., Taj koji je sve to organizirao . Kao što smo i prije naglasili, ovi dogadaji su dio Jusufove propisane sudbine i svi oni su za njega krajnje hajirli. Upravo, onaj ko pre?ivi iskušenje, kao što je nedu?no bacanje u tamnicu, i ko u takvim uvjetima ostane insan koji se oslanja na Allaha, d?. š., i koji Mu je odan, znaci da posjeduje bogobojaznost. A da ce ovakva osoba zaslu?iti Allahovu ljubav i zadavoljstvo - sasvim je ocito. Iz tog razloga, Jusufovo bacanje u tamnicu, sa njegovog aspekta, nije zlo ili nedaca, vec, naprotiv, hajir i dobrota.
U ovom kazivanju se, osim toga, skrece pa?nja i na to da, medusobnim udru?ivanjem, nevjernici ili munafici kuju spletke protiv vjernika. Medutim, ti insani, kao što smo i ranije istakli, nikada ne mogu nauditi vjernicima. Kod Allaha, d?. š., postoji jedna spletka koja je odgovor na sva njihova spletkarenja. A dok ti ljudi kuju svoje spletke, Allah, d?. š., cuje i vidi sve njihove govore, odluke i sve ono na što pomisle, i to do u najsitnije detalje. Štaviše, milionima godina prije no što ce i doci na svijet, u njihovoj sudbini je odredeno da ce oni plesti spletke mu’minima. A, opet u njihovoj sudbini, Allah, d?. š., je odredio i dogadaje kojima ce osujetiti njihova spletkarenja. Prema tome, svaka spletka skovana protiv vjernika, zapravo, u samom pocetku nastaje kao osujecena. Ovu tajnu Allah, d?. š., saopcava na slijedeci nacin:
Spletke su pleli i oni prije njih, samo, Allah je Gospodar svih spletki; On zna šta svako zaslu?uje. A nevjernici ce sigurno saznati koga ceka najljepše boravište. (Ar-R’ad, 42)

I oni lukavstva svoja pletu, a Allah zna za lukavstva njihova, samo što lukavstva njihova ne mogu brda pokrenuti. Nemoj ni pomisliti da Allah nece odr?ati obecanje Svoje poslanicima Svojim - Allah je, uistinu, silan i strog. (Ibrahim, 46-47)

Zato, kada se vjernici suoce sa dogadajima slicnim ovima, oni se oslanjaju na Allaha, d?. š., uzdaju se u Njega i znaju da je ta spletka, zapravo, osujecena. Iz tog razloga, koliko god spletka bila ?estoka, oni su krajnje smireni i uzdr?ani. A to proistice iz njihove vjere u Allaha, d?. š., i Njegove ajete. To je, u isto vrijeme, tajna svojstvena vjernicima. Što se tice nevjernika, onih koji vode ?ivot daleko od vjere, sasvim je nemoguce da oni posjeduju jedno takvo, spokojno duhovno stanje.

DANI ZATOCENIŠTVA JUSUFA, A. S.

JUSUF, A. S., I NJEGOVI DRUGOVI IZ TAMNICE
U Kur’anu se saopcava da su, zajedno sa Jusufom, a. s., u tamnicu ušla još dva mladica te da su oni zatražili da im Jusuf, a. s., protumaci njihove snove:

S njima su u tamnicu ušla još dva momka. “Ja sam sanjao da cijedim grožde” - rece jedan od njih. - “A ja, opet, - rece drugi - “kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju. Protumaci nam to, jer vidimo da si doista dobar covjek.” (Yusuf, 36)

U kur’anskim ajetima se spominje da je Jusuf, a. s., u tamnicu ušao sa dvojicom mladića. Na ovoj slici su predstavljena ta dva maldića.

Vec ranije smo istakli da je Allah, dž. š., Jusufa poducio tumacenju snova. Zato su mladici iz tamnice zatražili da im on protumaci snove. Medutim, postoji jedan detalj koji skrece pozornost: kako su oni znali da Jusuf, a. s., posjeduje jedno takvo znanje i mudrost?
Formulacija iz nastavka ajeta upucuje na odgovor ovog pitanja: jedan od mladica je rekao da ga doživljavaju kao ‘‘doista dobrog covjeka’’. A to, pak, ukazuje na to da je u toku svog tamnovanja Jusuf, a. s., pokazivao jedno uzorno ponašanje vjernika i da je to utjecalo na one iz njegove blizine. Iz toga se, isto tako, razumije da je Jusufovo ponašanje, stil i lice manifestiralo ‘‘povjerljivost’’, ljudima je ulivalo sigurnost. I doista, cak samo i sa izrazom lica, covjek kod svoga okoliša može stvoriti uvjerenje da je iskreni vjernik. Govoreci o vjernicima, Allah, dž. š., u Kur’anu kaže: “...na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle” (Al-Fath, 29). Ono na što se odnosi formulacija ‘‘tragovi od padanja licem na tle’’ nije fizicki trag koji proistice od dugotrajnog padanja na sedždu, kako se to generalno razumije, vec ‘‘svjetlo imana’’ koje dominira na licu mu’mina. (Nesumnjivo, Allah, dž. š., je Taj koji najbolje zna.)
Ovaj moral koji je Jusuf, a. s., manifestirao u tamnici isto tako nam ukazuje i na jedno bitno svojstvo vjernika: uvijek i na svakom mjestu mu’min je istog lijepog morala pošto vjernici žive da bi postigli Allahovo zadovoljstvo, a Allah, dž. š., je prisutan svugdje. Allah, dž. š., je uvijek pored covjeka, u tamnici, u kuci, dok ide putem, dok nešto piše za stolom, dok jede, gleda TV; u cijelosti ga obuzima i obaviješten je o svemu onome što izgovori, o svemu što misli. Iz tog razloga, ponašanje i etika vjernika se ne mijenjaju u skladu sa mjestom na kome se nalaze, oni uvijek iskazuju visokomoralno i savjesno ponašanje vjernika.
Mladici iz tamnice su zbog toga Jusufa, a. s., doživjeli kao pouzdanog i dobrog covjeka i od njega tražili savjet. Na njihov upit, Jusuf, a. s., je poceo pricati. Medutim, kao što ce se vidjeti iz narednih ajeta, tom prilikom je slijedio jedan veoma pametan put. Tok govora je usmjeravao prema vlastitom nahodenju; prije pitanja koja su njih zanimala, on je govorio o onome što je smatrao hitnijim i bitnijim:

“Nijedan obrok hrane nece vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta cete dobiti” - rece Jusuf. “To je samo dio onoga cemu me naucio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne prilici da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali vecina ljudi nije zahvalna. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemocni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši - Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali vecina ljudi ne zna. (Yusuf, 37-40)

Kao što se vidi i iz navedenih ajeta, Jusuf, a. s., im je pricao o lošim stranama politeistickih sistema, a i o Allahovoj jednoci. Govorio im je o devijacijama sistema u kome su živjeli te im savjetovao da robuju jedino Allahu, dž. š.
Tokom svoga govora Jusuf, a. s., im je govorio i o prijašnjim pejgamberima, podsjetio ih da su svi oni bili na putu hak dina.
Pored toga, postavio je pitanja koja ce na razmišljanje navesti one kojima se obracao. Na primjer, pitanjem “ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemocni?” on ih je, u isto vrijeme, podsjetio i na to da je Allah, dž. š., Jedan i Svemocan. Time je nastojao osigurati i njihovo razmišljanje, a i strah od Allaha, dž. š.

Na ovim staroegipatskim freskama se ilustrira san dvojice mladića, koji su bili u tamnici skupa sa Jusufom, a. s. Na gornjoj fresci se vidi mladić kako cijedi grožđe, a na donjoj mladić kome ptice jedu hljeb sa glave.

Spomenuo im je božanstva kojima su se oni klanjali, saopcio im da su ta božanstva bezvrijedna, da nema nikakvog dokaza o njima, da su ona lažni bogovi koje su naslijedili od svojih predaka. Objavio im je da je zabranjeno klanjati se bogovima izuzev jedino Allahu, dž. š., da vecina ljudi to ne zna, i pozvao ih u pravu vjeru.
Ovaj stil koji je koristio Jusuf, a. s., bitan je metod koji muslimani mogu koristiti prilikom objašnjavanja islama. Iskoristio je njihovo otvaranje teme, detaljno im iznio ono što je želio, a potom dao odgovor na njihova pitanja.
Medutim, kada je završio sa svojim izlaganjem, odgovaranjem na njihova pitanja, dao je komentar njihovih snova:

O, drugovi moji u tamnici, jedan od vas ce gospodara svoga vinom pojiti, a drugi ce raspet biti, pa ce mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali samo to znaci!” A onome od njih dvojice za koga je znao da ce spašen biti rece: “Spomeni me gospodaru svome!” - ali šejtan ucini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine. (Yusuf, 41-42)

Ako se obrati pažnja na drugi ajet, uocit ce se da je Jusuf, a. s., opet nastupao veoma pametno. Nakon što je protumacio njihove snove, obratio se onome koji ce biti spašen i rekao mu da ga, kada izade vani, spomene svome gospodaru. Tako je oprobao pametan metod za izlazak iz tamnice. Medutim, Jusuf, a. s., je bio svjestan da je taj njegov poduhvat samo povod i da nece biti spašen ukoliko to Allah, dž. š., ne bude želio.

Gravura koja prikazuje knjige i rad u vezi sa tumačenjem snova u tadašnjem Egiptu i Mezopotamiji

Statua jednog od Jusufovih drugova iz tamnice

I upravo, kao što se razumije i iz zadnjeg dijela ajeta, šejtan je zaveo tu osobu, taj covjek je zaboravio na Jusufa te je on u tamnici ostao još nekoliko godina. Medutim, Jusuf, a. s., je bio svjestan da je takav ishod najbolji. To je, zapravo, jedno iskušenje koje zahtijeva veliko strpljenje; nesumnjivo, provesti dugi niz godina u tamnici i, štaviše, biti zaboravljen tamo nevolja je za mnoge. Medutim, svoju izuzetnu etiku i iman Jusuf, a. s., je dokazao i u ovoj situaciji; uzdanjem u Allaha, dž. š., suocavao se sa onime što bi ga zadesilo.

Jednom je tadašnji vladar zatražio komentar svoga sna. Zbog toga, on se obratio najpoznatijim prorocima i najučenijim ljudima u zemlji. Na ovoj slici je prikazan sastanak vladara sa tim ljudima.

OBJELODANJENJE SPLETKI NACINJENIH JUSUFU, A. S.

Jusuf, a. s., je, kur’anskom formulacijom, još ‘‘nekoliko godina’’ ostao u tamnici. Medutim, jednog dana je vladar zatražio da mu se protumaci san koji je usnio. Zbog toga se obratio najpoznatijim prorocima i ucenjacima. Ali, svi oni su rekli da je to veoma zamršen san i nisu ga uspjeli protumaciti. Medutim, mladic koji je bio od Jusufovih drugova iz tamnice i koji se spasio, nakon izvjesnog vremena se sjetio Jusufa, a. s.:

I vladar rece: “Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumacite mi san moj ako snove znate tumaciti?” “Zbrkanih li snova!” - rekoše oni - “mi snove ne znamo tumaciti.” I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i rece: “Ja cu vam protumaciti san, samo me pošaljite!” (Yusuf, 43-45)

Nakon što njegov san nisu uspjeli odgonetnuti ni najpoznatiji proroci i najučeniji ljudi, onaj od Jusufovih drugova iz tamnice, koji se spasio, se sjetio Jusufa, a. s., te je svome gospodaru predložio da ode u tamnicu i porazgovara sa Jusufom, a. s. Ovaj događaj je ilustriran na gravuri i slici pored nje

Kao što se vidi, dogadaji su se odvili na jedan neocekivani nacin, i tako je podsjeceno na Jusufa, a. s., koji je godinama bio zaboravljen u tamnici. Zapravo, u sudbini je bilo zapisano da ce se ovim povodom, nakon nekoliko godina, podsjetiti na Jusufa, a. s. Zbog toga su se dogadaji odvijali tim slijedom. Allah, dž. š., je Onaj koji je vladaru pokazao taj naizgled zamršeni san, koji je vladara nadahnuo da se zanima za komentar tog sna, koji nikome nije dopustio da ga uspjedne protumaciti i koji je mladica iz tamnice podsjetio na Jusufa, a. s. Allah, dž. š., je sve prethodno isplanirao i odredio u sudbini. Nastavak ovih dogadanja se na slijedeci nacin objašnjava u Kur’anu:

“Jusufe, o prijatelju, protumaci nam šta znaci: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih - pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali.” (Yusuf, 46)

Veoma je pozorno obracanje Jusufu, a. s., njegovog druga iz tamnice: “Jusufe, o prijatelju...” Iz ovog obracanja razumijemo da je Jusufov karakter vjernika i uzorni moral bio jednostavno uocljiv od strane drugih. Jusuf, a. s., je, kao i svi pejgamberi, imao ponašanje koje odaje povjerenje i koje ljudima uliva sigurnost. Jusufov drug iz tamnice mu je došao znajuci za ovu njegovu odliku, vidjevši u njemu iskrenost i povjerenje. Prilikom ovog susreta zatražio je od Jusufa, a. s., da mu izda fetvu o vladarevom snu. Što se tice Jusufa, a. s., on je san protumacio slijedecim rijecima:

“Sijat cete sedam godina uzastopno” - rece - “pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što cete jesti, jer ce poslije toga doci sedam teških koje ce pojesti ono što ste za njih pripremili, ostat ce jedino ono malo što cete za sjetvu sacuvati. Zatim ce, poslije toga, doci godina u kojoj ce ljudima kiše u obilju biti i u kojoj ce cijediti.” (Yusuf, 47-49)

Kada je saznao kako je Jusuf, a. s., protumacio njegov san, vladar ga je pozvao u svoju audijenciju. Kada je izaslanik, kojeg je vladar poslao sa ovim pozivom, došao kod Jusufa, a. s., umjesto da odmah prihvati poziv, on se ponovo opredijelio za veoma pametan nastup. Da bi se shvatilo kako nedužan leži u tamnici, da je žrtva klevete i da bi istina konacno izašla na vidjelo, izaslanika je poslao natrag vladaru sa odredenim pitanjima koja ce osigurati ponovno istraživanje i analizu. Upitao je za žene koje su porezale ruke, koje su, doista, bile svjedok Jusufove, a. s., nevinosti i nemoralnosti vezirove žene. Svaka od njih je bila svjedok prvog stepena, ali se prije nije nacinila situacija, odnosno sud na kome bi se tražilo njihovo svjedocenje. Iz tog razloga, Jusuf, a. s., je veoma dobro iskoristio ovu priliku. Ova situacija se na slijedeci nacin istice u Kur’anu:

I vladar rece: “Dovedite mi ga!” I kad Jusufu izaslanik dode, on rece: “Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ‘Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale - Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!’” (Yusuf, 50)

Na ove Jusufove, a. s., rijeci vladar je okupio žene i upitao ih za pozadinu slucaja:

“Šta se dogodilo kad ste Jusufa na grijeh navracale?” - upita vladar. - “Bože sacuvaj!” - rekoše one - “mi o njemu ništa ružno ne znamo!” - “Sad ce isitina na vidjelo izaci” - rece upravnikova žena - “ja sam njega na grijeh navracala, on je istinu rekao. (Yusuf, 51)

San egipatskog vladara, kojeg je protumačio Jusuf, a. s., se na ovaj način komentira u različitim kršćanskim djelima.

I vladar reče: “Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti?” (Yusuf, 43)

Tako je, makar i nakon nekoliko godina, istina izašla na vidjelo. Ispostavilo se da su žene spremile klopku za Jusufa, a. s., a da je, naspram njihovih nemorlanosti, on postupao krajnje cedno. A to što je, unatoc tome što je sasvim ocito da je nedužan, Jusuf, a. s., godine proveo u tamnici, nije nikakav gubitak ni nesreca. Svaki trenutak koji je on proživio planiran je od strane Allaha, dž. š., i taj plan sadrži veoma veliku milost i dobrotu. Biti u tamnici bilo je povod Jusufovog duhovnog odgoja, produbljivanja i sazrijevanja, a pokazivanjem uzornog ponašanja, približio se Allahu, dž. š. Slicne nedace i problemi, koje doživljava u toku dunjaluckog života, lijepa su nagrada za covjekov Ahiret. Allah, dž. š., Svojim robovima, koji naspram nevolja pokažu strpljivost, koji cak i u najtežim uvjetima budu zahvalni i zadovoljni Allahovim odredbama, obecava lijep život i zadovoljstvo na Ahiretu.
Štaviše, vrijeme koje je Jusuf, a. s., proveo u tamnici bilo je povodom za još jedan hajir; stanje u Misiru Allah, dž. š., je podesio na nacin pogodan za njegov dolazak na vlast.

Slike egipatskih vladara tog perioda

Pogleda li se na nastavak kazivanja, vidjet ce se da je, nakon priznanja žena, Jusuf, a. s., posredniku rekao slijedece:

(Jusuf je rekao:) ‘‘Isto tako neka on (vezir) zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerio jer Allah ne da da se ostvare lukavstva podmuklih. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.” (Yusuf, 52-53)*

(*U prijevodima Kur’ana rahmetli B. Korkuta i dr. E. Karica navedene rijeci se prevedene kao rijeci prvog lica jednine ženskog roda. Prilikom rada na knjizi koristio sam nekoliko tuskih prijevoda, u kojima su, bezizuzetno, prevedene kao rijeci prvog lica jednine muškog roda, odnosno kao rijeci Jusufa, a. s. – op.prev.)
Moment koji ovdje privlaci pozornost je to što Jusuf, a. s., prisutne ponovo podsjeca na Allaha, dž. š. Rijecima da Allah, dž. š., ne da da se ostvare lukavstva podmuklih, on, zapravo, govori i to da je Allah, dž. š., Taj koji, u biti, ovaj slucaj iznosi na vidjelo. To je veoma bitna tacka, pošto se objelodanjenje klevete bacene na Jusufa, a. s., dogodilo Allahovim izunom. Vladar i ostali istinu su saznali u trenutku i na nacin kako je to Allah, dž. š., odredio. Odvija se sudbina koju je On odredio; preživljavanje ovih dogadaja je najhajirnije i najljepše.
Medutim, krajnje je bitno ono što je Jusuf, a. s., rekao u posljednjem od gore navedenih ajeta. Unatoc tome što je njegova pravicnost bila toliko ocita, što je bio izložen ocitoj kleveti, što je zbog toga niz godina proveo u tamnici i što je bio rob kojeg je, kad mu je data uloga pejgambera, Allah, dž. š., uzvisio nad ostalim, Jusuf, a. s., se ustegnuo od pravdanja svoje duše. Štaviše, uporedo sa time, on je saopcio i jednu veoma bitnu cinjenicu: “...duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje.” Ova je cinjenica koja od svih vjernika iziskuje da u svakom trenutku svog života budu oprezni, pošto svi insani posjeduju dušu i tokom svog života, u svakom trenutku prolaze kroz iskušenja od strane Allaha, dž. š. Ponekad se ljudska duša sukobljava sa njegovom savješcu i covjek podliježe nagovoru jednog od njih. Veoma brižljivo, vjernici slušaju svoju savjest koja poziva na Allahovo zadovoljstvo. Što se tice ostalih, oni žive pod jarmom svojih duša.
Ako vjernika obuzme nepromišljenost i ako poklekne pred svojom dušom, on se zbog toga mora pokajati i biti pažljiviji naspram zala duše, pošto, kao što je i Jusuf,a.s., rekao, duša stalno navraca na zlo.